aida.
|
Super tema... E ovako... U trudnoci sam dosta citala, ali ne cesto o dojenju. Nekako mi je bilo zanimljivije o bebi u majcinom trbuhu, o porodu, o svim onim slatkim mukama koje smo prosle... Ali kad sam se porodila, prvi dodir sa mojim sinom bile su njegove usne na mojim dojkama, proradio je u meni taj majcinski osjecaj, ta zelja da svom cedu priustim ono najbolje, najzdravije za njega... Jos u bolnici kad se smijenila smjena usla je jedna mrzovoljna babica i pitala jesam li nahranila bebu, rekoh da je pri samom rodjenju povukao par puta i poceo pljuvati jer se nagutao dosta plodne vode a ona mi rece da ga nahranim. Probala sam ali nije islo. Nisam ga znala postaviti, on nije znao uzeti, bila sam zbunjena, nije bilo onako lako kako sam zamisljala. Pitala sam tu istu babicu moze li mi pokazati a ona mi drsko odgovori kao ko bi mi kod kuce pokazo. Srezala me u tom trenutku pogledom i izasla a ja ostadoh zatecena misleci da sam jedina majka na svijetu koja ne zna nahraniti dijete i sve moje zelje za dojenjem padose u vodu. Ali onda udje druga babica, cista suprostnost, sjede kraj mene i mirnim glasom rece mi da legnem na stranu, udobno se smjestim, da bebu okrenem prema sebi tako da mu usne budu naspram bradavice, da ga prisno privijem uz sebe stomak uz stomak i nadrazim ga dirajuci mu bradu da bi zinuo, onda da uhvatim dojku i bradavica i sto vise areole da mu je u ustima. Uradih to isto i moj andjeo krenu da vuce. Nije bilo ljepseg osjecaja. Hranim svoje dijete! Hranila sam ga devet mjeseci u svom stomaku i sad vuce mlijeko iz mojih grudi. I sad mi je taj prizor u glavi. Uvijek kazem da za majku nema ljepseg osjecaja na svijetu nego kad ugleda svoje dijete i kad ga prvi put podoji. Zadovoljno je jeo a oko usta su mu ostali tragovi kolostruma, prvog majcinog mlijeka, prve njegove hrane. Mrgavi mali... Kad smo dosli kuci nastavili smo uspjesno dojiti, nismo imali nikakvih problema na samom pocetku osim dok mlijeko nije nadoslo, ali trudila sam se maksimalno, dala sam sve od sebe a i moj sincic, nije silazio s mamine sike, njegove prijateljice, utjehe, glavnog izvora snage.. Prolazili su dani i negdje oko petnaestog dana njegovog zivota poceo je da place i place. Mislili smo da su grcevi, nosali ga, davala sam mu siku stalno jer je trazio, sirom otvorenih usta mlatarao glavicom uz plac. Ali grcevi bi prosli, govorili smo, a on satima i satima nije prestajao plakat. Kad sam posla da izmasiram grudi, stiskajuci oko bradavica vidjela sam da ne izlazi niti jedna jedina kap. A moj andjeo vec satima place i trazi hapu. Morala sam mu dati flasicu, nisam imala drugog izbora. I to nam se desavalo par puta, ali u dojenju smo bili uporniji nego i prije. Stalno sam ga pustala da doji, nisam ga "upbrocavala", jeo je svakih pola sata, mozda, tacnije kako bi trazio. Napredna je beba, jaka, i brzo izvuce. Ali, stojim iza toga da je upornost najvaznija. Nastavili smo sa dojenjem, sada smo imali hvala Bogu hrane dosta, dovoljno ustvari. Mislila sam da se to desava samo na pocetku dojenja ali sa njegova dva i po mjeseca upalila mi se desna dojka, mastitis. Ali zahvaljujuci samo ringeraji i savjetima pojedinih clanica uspjesno sam svladala tu prepreku za jedan dan, tako sto sam kroz suze, kroz kisu suza od bola pustila svog halapljivka da sisa, iako mu je izlazilo kap po kap i bio je nervozan. Nesto sam izdajala pa mu davala na flasicu to svoje mlijeko, srecom prihvata i tako. Dojenje, masiranje i vreo tus su mi pomogli da mastitis tako brzo prodje. U tim trenutcima palo mi je na pamet svsta, u tom bolu rekla sam da necu ni dojit ali brzo su me prosle te grozne misli. Onda sam bila ljuta na sebe sto sam tako sta i pomislila. Dojimo i dojit cemo do zadnje kapi u sikama ma kakvu bol morali proc, a nadam se da nece je biti. Dojimo pa i kad ne bi bilo dovoljno, dojimo. Nikada nikoga ne osudjujem osim majki koje svjesno uskracuju dojenje svome djetetu. Uskracuju mu utjehu, toplinu, uskracuju i sebi taj najdivniji prizor njegovih njeznih usnica kako halapljivo hape ono sto mu je najsladje, ono sto mu je najdraze. Uskracuju sigurno zdravlje svome djetetu, ne misleci na to da dojenjem ce ga zastiti od svih nemilosrdnih bolesti. Zar ne znaju da mlijeko daje imunitet, da mu najvjerovatnije prehlada od tate nece prec ako doji, da sve mlijeko izlijeciti moze. Bogom im je dato da imaju bebu, a one ne zele da ga krane kako je, takodjer, Bogom dato. E, da, te mame osudjujem. Plakala sam kad sam mu morala dati flasicu, suze su me u grlu stezale kad je sisao cuclu a ja osjetila nisam. I zato sada jos vise cijenim svaki podoj, jos vise uzivam u njemu, gledam ga kako zadovoljno capce, kako se igra sa svojom sikom jer hapi nesto plavo doblo, gledam kako rukicom kad je uznao cuva svoju sikaru, kako je miluje, kako je gleda i smijesi se, ono lopovski, jer zna da slijedi njegov najdrazi dio dana, hapa na maminim grudima, uz toplotu i miris koji ga podsjeca na raj, uz saznanje da mama mu je najbolji prijatelj. Dojit cemo do posljednje kapi mlijeka. ja se bas raspisa,... DA
_____________________________
14.03.2010. :-) Erol
|