moja ljubav
|
Pozdrav svima! Vec duze vrijeme trazim ovako jedan forum gdje bi mogla da iznesem svoju zivotnu pricu koja mi je izmijenila zivot. Citajuci vase postove na razlicite teme,skupila sam hrabrosti da otvorim svoje srce i dusu,da me saslusa neko ko je isto ili slicno prosao. Jako tezak period u svom zivotu prosla sam gubitkom svoje dugo zeljene bebice,moja curica i ljubav moja. Nekoliko mjeseci pokusavali smo da ostanem u drugom stanju,da bi jednog lijepog dana se to i desilo. Prije skoro dva mjeseca,moja ljubav je postala dzennetska pticica.Jako mi je tesko i dok ovo pisem grlo mi se steze od boli i tuge. Uzivala sam u svakom momentu,brojala sam dane i iscekivala vrijeme kada cu osjetiti svoju djevojcicu kako se vrti u mom stomaku,milovala sam je i pricala kolika je moja ljubav prema njoj,vec je to bila ljubav velika izmedu nas dvije. Sve je bilo idealno do jednog dana kada sam osjetila bol u stomaku,tada je pukao vodenjak i sve je krenulo naopako. Dvije sedmice sam lezala i cuvala se s ciljem da se sve smiri i da moja bebica ostane u meni i da se nastavi normalno razvijati. Medjutim sve je uzaludno bilo.Voda je i dalje odlazila,moja ljubav nije imala gdje da opstane,da zivi i da se razvija,ali je i dalje zivjela bez obzira sto nije bilo ni priblizno dovoljno vode.Osjecala sam da se borila kao i ja.Zadnju kontrolu ginekolog mi je saopstio da moramo da zaustavimo trudnocu jer beba se ne moze razvijati ,posljedice su ogromne,jer postoji mogucnost infekcije.Rodila sam svoju djevojcicu,bila sam u 21.sedmici trudnoce.Jako mi je tesko ......Rodila sam bebicu svoju,uzela sam je u svoje narucje,bila je predivna,prelijepa zaista ne postoje rijeci da opisem tu ljepotu koja mi je stalno pred ocima,u mojoj glavi i u mom srcu.Plakala sam,govorila sam joj da je volim i da mi je tesko sto nisam uspjela da se izborim za nju,jer sam u tom momentu osjecala krivicu,smatrala sam da sam mogla da dam vise ali nisam uspjela. Ljubila sam njene male ruke i noge,njeno sitno lice,zaista bol me ubija.....Ostala je uspomena i slike od moje bebice,otisci ruku i nogu koje su uradili u bolnici i jako mi je drago sto imam te slike. Nema dana da ne mislim na nju,svaki dan mi prolaze slike kroz glavu.Bila sam i kod psihologa,jer potrebna mi je bila strucna pomoc,mada najvise stvari moramo mi uraditi same na sebi.Drago mi je sto sam evo na ovaj nacin imala priliku da ispricam svoju pricu.
|