I and my angel
|
Jao Sara rasplakala si me... Divno je napisano... iskreno i iz duse. Evo i ja postadoh nostalgicna citajuci tvoju pricu... Moja je slicna.... Pozzz IZVORNA PORUKA: sara.at Nedostajes mi… Sjećam se kako si upijao svaku moju riječ, gledao me onako sneno i zaljubljeno kao da ne vjeruješ da sam tu. I sve dok ovo pišem i poslije toliko vremena u meni čudan osjećaj. Sve se pokrene i ustrepti. Od sjećanja! I lijepo mi, znaš. A ne smije. Jer ja na to više nemam pravo. Vjerovala sam kako anđeli žive u ljudima i da sam ja svog dobila u tebi. Ne znam "gdje" si danas. Vjerojatno radiš isti posao, jos uvjek pusis «auru» voliš pivo sa dobrim društvom i lude izlazke.. Vjerovatno ni sad ne jedes dobro i spavas po cjele dane. Da, ništa se nije promijenilo osim mene. Osim nas! Nismo smjeli završiti ovako tužno, znaš? A završili smo na najgori mogući način. Nije tako trebalo... Nismo to zaslužili ... Mi ... nismo ..Ti si nastavio dalje. Ne znam kako si uspio tako brzo i tako dobro. Ali svaka ti čast. Na tome ti trebam čestitati. I to valjda umiju rijetki. Mnogi su me izdali. Sada to jasno vidim. U nevolji se prepoznaju junaci! Jedni se i danas smiju i plaču sa mnom. Oni drugi su samo pokazali ono u što sam sumnjala, ali nisam htjela ili željela vjerovati. Gdje su oni danas? Uglavnom su sretni, bar tako kažu…Mnogo novih ljudi je ušlo u moj život, ali samo ti si ga obilježio zauvijek. Za sva vremena! I na način za koji danas zasigurno mogu reći da je upravo ono što mi treba.Danas mi je teško. Dvostruko! Ne pristajem na manje od onoga što smo mi imali. A za to treba vremena, sizifovska upornost i PUNO LJUBAVI. Postao si mjera onoga što želim ...A ti? Jesi li konačno sretan? Voliš li? Da li si ostvario sve svoje snove?Često se sjećam sretnih dana. Sjećanja potkrijepim fotografijama. I znaš? Još uvijek čuvam sva tvoja pisma i sve poruke. Glupo, zar ne?Često mislim o tebi. Zamišljam što radiš, kako se smiješ, da li ti je teško, kako živiš? I uvijek ću te se sjećati. Čak i onda kada umorna od života i godinaČak i tada!Pamtit ću te uvijek onakvog kakav mislim da jesi. Onakvog kakvog sam te ja upoznala. Onaj dio tebe koji možda nitko nikada više neće vidjeti. Ja znam ... Bez obzira na sve kako jeste ili kako izgleda da jeste.Žao mi je što nismo uspjeli biti ono za što danas živim. Iskreno, najiskrenije ...Mnogo mi nedostaješ. Često samo sjedim i zamišljam te... Želim. Zamišljam tvoje lice, tvoje ruke, pogled…Znaš, ponovno učim sanjati. Kao da su me vratili u prvi razred. Smiješno, zar ne???Gledala sam i ne tako davno naše fotografije. Nasmiješena lica govorila su više od svih riječi koje smo ikada htjeli ili željeli uputiti jedno prema drugom ili drugima uopće. U besmislu otrcanih fraza tvoje riječi su zvučale stameno, sigurno i sasvim drugačije. Prebrzo si me zamijenio Mili moj.Sa tobom je umro i dio mene. I neće se taj dio nikada više roditi iz pepela. Ovaj feniks se ne rađa ponovno. Invalid sam poslije Tebe. Emotivni.Pisma ne čitam, ne više. Jer ne smijem. Past će mi svašta na pamet, a sve bi bilo uzalud. Pitam se … da li mi/nam je nedostajalo malo više ludosti? Da li bi se tada nešto promijenilo? Nikada neću saznati, a ti više ne čuvaš niti sjećanja.Ono što ćeš ti misliti ne znam. Možda uopće nećeš uspjeti sakriti sreću zbog ideala za koji misliš da si ga konačno dobio. Sve će biti savršeno. Za druge!Mogla bih ja tebi pisati još dugo i još puno, i uvijek bih ti imala što za reći, ali ni to više nema smisla… Često sam sama... Znaš li što činim tada? Zagledana u sliku na zidu sjećam se ... Na slici još uvijek imam beskrajan osmijeh i neku tako vidljivu sreću u očima. Ma znaš, onu koju je moguće prepoznati u zaista sretnim.Toliko suza mili moj... Za tebe ih još uvijek ima dovoljno.Danas ne brišem ni svoje...Sada znam da sam voljela način na koji smo pogledima razmjenjivali ono što smo prepoznali u nama, tvoj osmijeh,način na koji si rekao da me voliš. Toliko čudnih snova...Sanjam susret, pogled, dodir, riječi kako smo mi ipak najvažniji i da je sve ostalo laž u koju smo počeli vjerovati jer smo je tako dugo ponavljali. Ja te gledam i uspijevam izustiti jedino «hvala».I što će od mene postati mali anđele moj?Od onakve rapsodije samo šum ...Postao si mjera onoga što želim, a voljela sam te (i još ... smijem li reći ...?) više nego što sam smjela.Voljela bih da zaspem i da se ne probudim. Što bi učinio tada da ti jave kako me više nema? Da li bi pomislio kako ovako nije trebalo i da nisam to zaslužila? Da ništa nije bilo svetije i čišće kao neokrnjena ljubav? Naša ...To sam ja. Netko tko predugo voli i dugo pamti... Zovi me budalom zbog toga, nije bitno.Luda za onim što ne postoji ...I što će od mene postati mali anđele moj?Često te zamišljam, pokušavam pred sobom stvoriti obrise tvog lica ili možda živu sliku od sjećanja na tebe. Još mi je samo to dopušteno. Razočaram se svaki dan, malo toga je onako kako bi zaista trebalo, a kažu mi jača si nego ikada. Ali do kada? I iskreno, nisam baš sigurna u to. Tako se ni približno ne osjećam. Trebao bi mi neki opipljivi dokaz jačine. Ne znam kako i na koji način. Ali nešto, nešto ...Često te sanjam i bar sam u snovima sretna .... P. S. Eto, ovaj zapis će ostati kao uspomena na tebe, na jednu Ljubav, na NAS. Ovdje prestaje i ta „izmišljena“ veza sa tobom. Ni toga više nema... živi svoj život, kao i milijuni onih koji razmjenjuju otuđenosti, a ne ljubav, a ako se nekada sretnemo, pravi se da me ne primjećuješ. Okreni glavu i spasi me jačeg bola od onog sa kojim živim već dugo. Molim te! Zbogom ... P.S.S. Iza tebe su ostali neposlani mail-ovi, koji su čekali ... nešto i naravno to nešto nikada nisu dočekali, pisma koja su ostala samo namjera, i sada leže negdje ispod hrpe nagomilanih papira ... i slike koje ti nikada nisam dala iako smo se, ako se toga uopće više i sjećaš, dogovorili da to učinim. Ali one tebi sigurno više nisu potrebne. Ti stvaraš neke nove ... I da, ostalo je još ono nešto što ti nikada nisam rekla ... uhhh ovo je jakooo davno napisano za moju prvu ljubav i dugu vezu od 4god, cudno se vratiti nazad u proslost
_____________________________
Prosječna žena uvijek je radije lijepa nego pametna, jer prosječna žena zna da prosječni muškarac bolje vidi nego što misli.
|