lajlac
|
Maya 8 tvoji postovi i tvoji savjeti su veoma motivirajuci. Optimisticna si, pozitivna i ne sumnjam da ces iz ovoga izaci kao pobjednik u kratkom vremenu. Ali nismo svi isti, mozda je to ipak tvoja crta licnosti i karaktera i neke stvari prevazilazis brze i s lakocom. Medjutim ima nas koji smo duze vremena u ovome i kako je Black rekla, a to je odlicno rekla, to je jedan krug koji te sve vise stisce i ne da se probiti tako lako. Veoma mi je drago cuti da si reagovala odmah, ili relativno brzo, meni je trebalo dugo da prihvatim (PSIHOLOG sam po struci, to mi je bio dodatan teret jer se mnogo od mene ocekivalo) i da se odlucim na borbu jer sam citavo vrijeme bila u nekom polubudnom stanju i nisam znala sta ni kako ni kome se obratiti i dan danas ne znam da li borim na pravi nacin i uopce da li se ovo moze nazvati borbom. Od roditelja jesam dobila neku "povrsinsku" podrsku, kazem povrsinsku jer ni dan danas moja mama ne razumije „od cega me vise strah“ i njeni komentari su ponekad neumjesni i neprikladni. Ne zamjerim joj jer znam da nema lose namjere, to je jednostavno u tom trenutku njen nacin komuniciranja. Njihov uzas na licima bio mi je i sada jeste najgori. Ja se licno borim sama, imam podrsku decka koji mi mnogo znaci, sestre koja me pokusaje razumijeti i prijatelja koji nista o tome ne znaju i smatram da je bolje da ne znaju. Sada, nakon toliko godina, kad razmisljam o svemu ti panicni i nisu toliko strasni a bili su inicijatori svega sto anksioznost jeste (JESU, ali kad ih uporedim s necim drugim koje slijedi nakon njih), strasne su misli, nase emocije koje pobudjuju te misli, pretjerana samosvijest o svemu sto si u stanju i sto nisi, promjene koje su nastupile kroz ovo nase nepojmljivo i do kraja neshvaceno stanje, poljuljani cjelokupni sistem svega onoga sto smo bili, sto jesmo i sto cemo biti. Ja vise nisam ista osoba, osobe od prije (nasmijana, puna zivota, ideala, snova i mastarija) nema, ne znam jesam li jaca, ne osjecam da jesam, osjecam samo da sam ista osoba ali u drugoj dimenziji, zrela, svjesna sebe i svega sto jesam i predstavljam, nekad sam zadovoljna vecinom nisam i takvom se nastojim prihvatiti. Jedini smisao zivota vidim u vjecitoj borbi koja je neprekidna i nedokuciva, kao sto kazu: ako vec ne mozemo dosegnuti ideale, onda barem budimo orijentirani prema njima. Ja sam upravo to.
Kod psihijatra sam otisla neformalno, preko decka, objasnio mi je sta mi je i sta mogu ocekivati i sta ne trebam, bilo mi je lakse, ali nisam sigurna da mi je pomogao, opet sam prepustena sama sebi a to i jeste ono najgore, ta spoznaja da si sam u ovome. Sve simptome sam imala, ali ovo ponavljanje me ubi, ili se sjetim neke pjesme pa je ponavljam, ili svaku zadnju koju cujem i koja je imalo onako upecatljiva. Ja sam danas i jucer cijeli dan pjevusila u sebi, neprekidno, nezasitno, opsesivno i zastrasujuce, svjesna koliko mi to stvara nervozu i tjeskobu, taj strah u pozadini od znate vec cega cini da se osjecam krajnje nezadovoljnom, umornom, iscrpljenom, napetom i kao da cu iskociti iz svoje koze, kao da prozivljavam vec neki pakao. Znate kako je to po cijele dane opsesivno ponavljati nesto, pomislis i strah te je da nesto ne uradis. I treba mi utjeha da ce sve ovo proci, da necu poluditi, da necu nesto uraditi, da se necu toliko napatiti da cu pozeljeti nesto, gluho bilo.  Meni je malo bolje, pocetak je bio grozan, ali jos uvijek se borim. Ponavljanje mi ne da mira, znam da vam ovo sve glupo zvuci, ali uistinu je zastrasujuce. Desava mi se upravo ono cega me i jeste strah.
Ja se izvinjavam, ali ja ne znam pisati drugacije, opsirna sam i dosadna ali imam tu potrebu reci sto mislim i kako se osjecam
Mayo vidim spominjes maticnjak. Kako ga pijes, koliko cesto? neko je spominjao i vitamine b16, kako sve to skombinujes, ako mozes da mi tacno kazes intervale u kojima sve to koristis. Ili ako neko od dragih mojih cura isto pije maticnjak da mi napise kako se pije. Koliko cesto posjecujete psihologa, kako vam se cine psihoterapije? Ili posjecujete psihijatra? Ja se borim tako sto pokusajem da zivim svaki dan kao sto sam i dosad, s tim da nisam jos uvijek sposobna putovati malo dalje. Zivim tu svakodnevnicu pokusavajuci da ne obazirem paznju, ali to je jako tesko. Bas me zanima. Sta pomaze u ovome? Hvala svima i jos jednom izvinjavam se na dugim postovima, ali hajde vi ste se vec navikli na mene
_____________________________
Lajla
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
. Kupila sam i caj od kantariona. 
... do prije par godina nisam vise nikome ni govorila, nego trpila, smijala se na silu, i pila tablete na svoju ruku, sto je dovelo do jako teskih nus pojava, ne bih da te plasim, vec da naucis iz moje price sta ne treba da radis... sreca naidje momak, sa kojim sam jos uvijek, i kojem sam rekla, ne znam ni kako ni zasto, i on me razumije, mislim znam da ne moze razumjeti, ali jako se trudi, i pomaze mi ... i vise sam sama sebi bila dopizdila sa svakodnevnim jaukanjem, bolovima, ko zna kakvim simptomima, napadima, i otisla sam kod psihologa, koja me uputila neuropsihijatru, jer, jbga, nije mi mogla pomoci, tijelo je bilo toliko morno, da sam se ja konstanto tresl,a mada ne vidljivo, vec ona napetost iznutra, kad tesko hodas od grcenja... sve sam simptome prosla, jako se napatila, napustila posao, na grbaci roditelja, napustila fakultet, ostala bez prijatelja ... i to zato sto su me navikli kao jaku i kad sam malo pala niko nije bio tu, zato mi ne trebaju ... i ne pricaj nikom eo svojim simptomima, vjeruj samo ce te iznervirati svojim komentarima ... tu smo mi, ako ikako imas kakvu mogucnost kod dr bilo bi ti odlicno, ali shvati da ni dr nije carobnjak, a ni lijek, moras se i sama jako truditi ... ja sam krenulo od nula, jer nisam smjela kad sam sama, ni jest, ni u wc, samo lezala, grlile tel i cekala da momak sto prije dodje ... uzasno vrijeme ... ni sada da kazem jos nije puno bolje, ali razlika se na meni vidi ... mnog estvari jos ne mogu raditi, ali nema vise tog neprestanog grcenj,a trnjenja i odmah je lakse da se boris ... dok ti ovo pisem, apsolutno sam sama u kuci, a to je za mene prije par mjeseci bili nezamislivo, jer bih odmah izaso napada za napadom ... ja se raspisah :) elem, borba nam je neminovna, i zato ti zelim svu srecu da sto prije izdjes iz ovog pakla ... ako ti je potreban neko za razgovor slobodno se javi na pp tu sam ... pus aza sve moje heroine 
