ena23
|
odavno se kanim da napisem koju na ovu temu. svog starijeg sina sam nazalost pucala po guzi, to nam je bio sastavni dio odgoja jednostavno zato sto nisam znala drugacije. bilo je najlakse i nazalost najefikasnije a kada ste sami sa djetetom od dvije godine i sa novorodjenom bebom nemate kad ni citati o drugim nacinima odgoja a kamo li primjenjivati i pratiti promjene. da se razumijemo, nikad ga nisam nalupala ali jeste dobicvao po guzi kada ga moram vuci za ruku da bi uso u zgradu, kada bi mlatnuo mladjeg brata (tada 2 mjeseca star), kada bi bez razloga poceo udarati igrackama u zidove... razumijete vec. Medjutim, stvari su se mnogo promjenile. prije svega dosli smo u zemlju gdje se na djecu ni glas ne povisi a kamo li da se udaraju. kad je moj rmpalija dosao prvi put na igraliste poceo je mlatiti djecu oko sebe jer hoce s njim da se igraju djeci apsolutno nije bilo jasno sta se desava, bjezali od njega i plakali mama. e tad je meni zazvonio purpurni alarm u glavi. I mladje brat je malo odraslo, sjedinili smo se ponovo i sa babom, tako da smo imali vremena i nacina da se raspitujemo o odgoju, discipliniranju i tako. Evo sta sam do sada shvatila i primjetila i primjenila u njegovom odgoju: 1. slatkisi: kad jede mnogo slatkisa taj dan i vecer ce biti nesnosljiv. znaci bukvalno djete bude kao nadrogirano, ne slusa, lupa, vristi, provodi svoje, nece apsolutno daslusa sta mu se prica, ma ko mahnit. znaci slatkise izbjegavamo, dnevno dobije po jedan vocni jogurt i to mu je to, prave bonbone i cokolade jede kad mu ima drustvo ili kad smo u gostima. 2. knjige. ovdje smo se prijavili u bibilioteku i svake sedmice dizemo po cetri-pet knjiga. u glavnom je tematika pranje zuba i djeljenje igracki jer su nam to glavne boljke. nevjerovatno je koliko se popravio zbog prica u knjigama, danas je svecano prvi put (nakon 3 mjeseca citanja i rada na temu) sam bez problema dao svoj bager drugom djetetu u parku da se igra 3. rutina: ma kakva bila, MORA postojati. sve postaje dosta lakse uz nju. 4. vristanje i deranje: u Bosni dok sam bila srklet me je hvatao kad bi mi se Emir poceo provoditi napolju, pa i u kuci. Od kako samo ovdje dosta sam se razrahatila po tom pitanju, naime, u ovih 6 mjeseci akko ovdje zivimo vidjela sam najmanje 20 puta kako se djeca bacaju po gradu, parkovima, prodavnicama, vriste, urlaju, lupaju glavom o pod ali roditelji ostaju pri svome, ignorisu, stoje pored, cekaju da se zavrsi napad bjesa. kada se emir dere sad i ja stanem pored i cekam. ko god prodje nasmjesi nam se, cesto dobace komentar tipa "ne brini, kad poraste bice gore"ili "bravo, kako ima razvijena pluca" ali niko se ne ibreti ne zastaje i ne pita sta mu je kao sto je u bosni znalo biti pa mi valja jos i ljudima objasnjavati sto se dere... elem, mi smo batine skroz izbacili iz upotrebe. posto je mali dozvoljeno mu je da se dere, da lupai udara, jer on drugacije ne zna izbaciti ljutnju i frustraciju iz sebe, ako napolju zgrjesi nesto pravac kuci idemo kod drugog opominjanja, kad kod kuce zgrjesi ide u sobu na tri minute. za sad je ok, i on se popravio a i mi kao roditelji smo se popravili, nadam se da necemo vise kiksati i da cemo imati emotivno zdravo djete na kraju sve ove price.
_____________________________
Onaj ko hoce- naci ce nacin, onaj ko nece - naci ce izgovor. lav prvi- 22.08.2009. lav drugi- 06.08.2011.
|