mama_aBd
|
IZVORNA PORUKA: taraG
Joj zene bas vas razumijem, i sto se tice zeludca i glave i svi ti simptomi! Meni je najgore onaj osjecaj da ce me uhvatiti napad i kao da je sve nestvarno, to me pojede, strah me da ludim! Uzas! Jos nisam otisla psihijatru, Uskrs kod nas! Ali kao da sam se vratila na pocetak, pocela sam ponovo osluskivati sebe, ne mogu se skoncentrisati ni na sta 100% i onda sam pod pritiskom i toliko je strah usao u mene, sve se bojim daleko bilo da ce se nesto desiti! 
Da se i ja potpisem, nisam odavno, ne zato sto me nema na forumu nego sto se pokusavam dovesti u "normalno" stanje tako da mi smeta cak i kad citam o svemu ovome.
TaraG, hocu da ti kazem da je i meni najgori taj osjecaj nerealnosti, to me doslovno ubija. Godinu je dana kako ne smijem sama izlaziti nigdje. Poridiljsko se zavrsilo, pocela sam raditi a to je opet prica za sebe, jedna teška borba sa jos uvijek neizvijesnim zavrsetkom. Godinu dnaan kako idem na psihoterapije. AD sam odbila jer dojim bebu, ali glavni razlog za to je sto sma procitala da ustvari AD i ne daju toliko efekta, samo uklanjaju simptome, a mogu te dovesti u jos gore stanje.
Ja nisam smjela izaci pred kuću, nisam smjela ostati sama u kuci, uzasne misli su me mucile, tonu simptoma, mislila sam da cu svaki dan dobiti nervni slom i izludjeti. Za cijelu godinu imala sam samo 2 napada ali zivjeti u strahu i ocekivati napad je pakao. Nikada nisam sama bebu izvela van, niti prespavala u kuci. I ne razumiju ljudi oko tebe kako ti je, ma koliko govorili da razumiju. Ja se hB polako oporavljam, na skali od 1 do 10 ja sam sad negdje na 5. Ali s obzirom kakva sam bila, sad sam super. Moj savjet je sljedeci:
Boriti se ma koliko tesko bilo. Pokusati kretati se, zanemariti taj osjecaj nerealnosti jer on je tu i ko zna kad ce otici. Ja sam se pocela oporavljati kada sam prvi put savladala panicni. Bila sam sa mm u trznom centru prosloe godine u maju. Dobila sam napad i stala sam na mjestu gdje me uhvatio. Mislila sam da cu umrijeti. Uzela sam mm za ruku i pocela duboko disati, sirom otvorila oci i doslovno pomislila "ako cu da umrem, neka umrem da se vishe ne patim na ovom svijetu". Napad je prosao za mozda pola minute, meni je to kao vjecnost bilo. NAkon 5 min dobila sam i drugi napad ali nesto blazi. Poslije toga sam se nastavila normalno kretati. Nemam vishe panicne ali imam dosta simptoma protiv kojih se borim i zivim u stalnom strahu da cu opet dobiti napad.
JA se ni danas ne krecem potpuno sama ali pokusavam pomalo ici tamo gdje nisam isla vec 15 mjeseci. Muz me doveze na posao i dodje po mene. Neki dan sam prvi put nakon 15 mjeseci otisla na kafu sa kolegicom. Osjecala sam se kao neka divljakusa, gledala sam svijet oko sebe drugim ocima. Sve ono sto ljudima predstavlja neku svakodnevnicu, meni je kao put oko svijeta: naporno i nepredvidivo. Znam da me razumije sam onaj ko kroz ovo prolazi. Znam da je mojima uzasno tesko sa mnom jer sta god neko predlozi da se negdje ide, sa mnom je problem. Mogla bih puno putovati ali ne smijem, ne smijem ni da hodam sama po zemlji, a kamo li da letim:)
Ovo je moja prica...ali borim se. Bit cu sretna ako se oporavim potpuno i za 2 godine aBd. Boli me kad vidim kako ljudi uzivaju u zivotu, putuju, planiraju, a meni je svaki izlazak patnja. Zao mi je i mene ali i mog djeteta, mog mm koji sve ovo trpi ali nisam ja ovo birala..tako se desilo, ne znam i nikada nescu znati zasto bas ovo, zasto bas meni..
Ako bilo kome mogu ikako pomoci, nek se javi, tu sam.
_____________________________
Moja čupava djevojčicaušunjala se u moj život 12.02.2011. god. i otvorila mi je vrata jednog novog svijeta...Moja najveća ljubav!
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
ni sama ne znam kako da to opisem, mada mozda neki od vas znaju nazalost kako to izgleda..od ostalih fizickih simptoma nemam bas previse, lupanje srca i otezano disanje gotovo nikada, samo malo zamagljen vid i probleme s koljenima (hronicna artroza), koju mislim i da sam dobila od pretjeranog stresa..ali me je strah mnogih, za druge ljude sasvim normalnih, stvari kao npr.brak, beba pogotovo, zivot uopste, hocu li ja to izdrzati, hocu li ikada biti sretna i opustena itd..zalim za onom "starom ja" i onda imam osjecaj da ce se ljudi oko mene umoriti od mene 
istina je da nisam bas imala divan zivot (alkoholizam u porodici, pa cak i nasilje, te mi je prije 5 mjeseci umro tata za kojeg sam bila uzasno puno vezana), sto je vjerovatno uticalo na sve te moje emocionalne krize..uglavnom svi znate kako to sve izgleda, pa da vise ne duzim..doktoru nisam nikad isla, jer sam poprilicno skeptik (u tablete ne vjerujem tj.vjerovatno u tom trenutku bude bolje, ali se opet na kraju valja izboriti sam sa svojom glavom) i ne vjerujem da se mnogi od njih zauzmu za tebe i posvete tebi, nego mislim da to ide lancano (naravno ne bas kod svih!), dijagnoza, tablete i to je to..cim oni to nisu prosli, ne mogu da znaju, pa tesko i da pomognu... 
