lajlac
|
Hej Rabi!!! Da, malo razgledala po forumu, ima dosta tema zanimljivih, ali ja kako nisam ni udata, niti imam djece, tako da mnoge me se teme i ne dotiću :)))
Ja vise ne govorim lose sam, jesam, ali mi dojadilo vise govoriti to. Meni se neki dan nesto cudno desilo. Dok sam ustajala sa stolice, valjda mi je tlak pao ili sam nesvjesno opterecena time sto vidim ili sto cujem, odjednom ugledala, kao krugici svjetlosti, isto ko na rodjendanu sto se cesto koriste ukrasi, padaju lagano odozgo jedan iza drugog, ili je to bio odsjaj necega posto sam bila okruzena nekakvim cirkoncicima ili sl. Uglavnom samo sam ja to vidjela :))))) da nisam skrenula....  Onda od opterecenja svakakvih cini mi se nekad da cujem nesto, a zapravo ne cujem, bar ne zasad
Bilo je potresno, razmisljala sam dva dana o tome, a onda mi je vise bilo svejedno. Osjetljiva sam na svjetlost, ko da sve pojacano vidim, sa sluhom je proslo, zuji i dalje, ali nastojim da ne obracam paznju.
Ono sto mene muci jeste to sto vise ne znam ko sam ni sta zelim, ko da se u buducnosti vise i ne mogu zamisliti ispunjenom i sretnom, ko da sve sto radim ne radim vise srcem, strah nije uvijeh prisutan ali uvijek tinja u meni, ostavio je duboke rane i posljedice. Ponekad sebe uhvatim u razmisljanju, a moja razmisljanja su svakakva, nikako prestati nekad razmisljati nikako zaustaviti misli, krenem negdje mislim o necemu pa se prepadnem, sta ako misli vise ne mognem zaustaviti i pocnu na usta izlaziti bez ikakve kontrole... A mislim o svemu od najbanalnijih stvari do toga kako um funkcionira, a ovo zadnje je najgore, fuj ne svidja mi se sto ponekad idem u dubiozu stvari, to me najvise plasi, to moje razmisljanje.... Jeli se i vama desava isto, odnosno jeli vam se desavalo?
Po svemu trebam biti najsretnija osoba na svijetu, imam svojih problema ali nisu sada ozbiljni toliko, a ja svejedno osjecam prazninu neku i to me strasi, nisam depresivna jos uvijek, ali tupa je praznina tu, potreban joj je mir, ne razmisljanje ni o cemu, cilj vrijedan borbe i vjera u sebe ili u bilo sta, a od toga jos uvijek nista, trazim jos uvijek smisao, nesto sto ce ispuniti prazninu, ali nikako dokuciti sta nedostaje, jer samopouzdanja imam, toga mi ne fali... svijet je oko mene, ima smisla, ali ja sam sebi nestvarna i besmislena... ne znam zaista kako objasniti...
Te moje dubioze, razmisljanja me ponekad uznemire... to je uzasno, bojim se togaaaa.
Sta mislite o ovome? Ako je nesto lose, nemojte mi govoriti...
_____________________________
Lajla
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Samo u neka doba skontamo da nas ne ''''pritisce''''
, nego, strah od samopovređivanja sam pravizšla, drhtanje tijela također, e sad me najviše muči probadanje oko srca, bol s lijeve strane, lupanje srca. Je li i to anksioznost budući da je ekg i nalaz krvi u redu? kako ste to rješile? Je li i vas to mučilo? Pusa svima!
zao mi je ali ti moram reci, da je to u sustini normalna pojava kod nas anksioznih i da ce prestati tek onda kad prestanes obracati paznju na sve ovo navedeno!!! Ne znam jesi li ikad osjetila cari preskakanja ili aritmije, ali meni je to daleko najgori osjecaj bio
.ako imas momka i volis ga probaj se njemu posvetiti npr planiraj neke izlete,setnje il nesto samo da nesto drugo razmisljas il se sminkaj sredjuj itd ma biilo sta samo da si zauzeta psihicki.vjeruj mi pomaze ja i sad kad sam lose uzmem sminku i sminkam se sredjujem se bogami koda cu negdje al eto nekako se ljepse osjecam kad sam sredjena onda izadjem makar silom u setnju
.Jača u potpunosti se slažem sa tobom mi smo malo depresivne, ali ništa strašno.To je sve zbog anksioznosti, ali eto mi smo još friške pa imamo tisuću pitanja kad steknemo staža onda će mo i mi moći davati savjete a i pogrditi
