Želiš da odustaneš od takmičenja? Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.
Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku. Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".
Saznajte više!
sad čitam ove vragolije i mislim dobro su ikako naši roditelji pri zdravoj pameti, šta su sve pregurali...
a sad od mene malo onih crnih momenata
Igrajući se u šumi vidjela sam velikog pacova te sam skočila na bodljikavu žicu koja se kamuflirala sa lišćem u šumi, isjekla se sva po licu a žica je bila hrđava ...
Sankali smo se i ja sam htjela jednom sama da se spustim dosadilo mi da neko uvijek sa mnom sjedi, tako da sam lupila glavom u banderu , pala u nesvjest i oblila me krv iz nosa...
U ratu mama me je odvela doktoru zbog nekog osipa i tada sam bila pokusni kunić, dobila sam pogrešnu injekciju (ustvari nisu znali kako se ta injekcija manifestuje jer su dobili kao donaciju i na meni su je ispitali), u šoku sam bila 2 dana sa povremenim buđenjem i kada sam se probudila promrmljala bih "jest lijepo ovdje u Neumu" a ja u šok sobi (joj Bože kad se samo sjetim, pa kakve sam sve izvale tad pričala ....)
...i još mlađa sestra mi je imala trovanje hipermanganom, mislila da su bonbonice...uf kako je to bilo strašno i za kraj nešto smiješno Jednom je potrošila ko sad 50KM na slatkiše tata ostavio mami na sto da nešto kupi, ona je u sekundi to snimila i otišla curica da se počasti, ko sad je se sjećam kako jede čokoladu sva izmeljana i drži onu kesu punu slatkiša ne smije kući pa je skupila djece oko sebe i dijelila, jer nije mogla sve pojesti ... a nas su komšije obavjestile gdje je ona te mama kaže na to:" nije to ona eno nje u sobi"
draga Breskva, pljunu' kafu od smijeha hahhaahhhahhaha, e nek' se jutrom ovako lijepo nasmija'...
- kad sam bila mala mene i drugaricu je veca komsinica nagovorila da ukrademo nesto iz samoposluge, i ukrale smo limuntos, a na to nas je jedan djecak izdao mamama, uh ne volim se ni sjetiti koliko je mama bila ljuta, danima sam bila u kazni
_____________________________
"Svi mi živimo pod istim nebom, ali nemamo isti horizont." - Konrad Hermann Josef Adenauer
sad čitam ove vragolije i mislim dobro su ikako naši roditelji pri zdravoj pameti, šta su sve pregurali...
a sad od mene malo onih crnih momenata
Igrajući se u šumi vidjela sam velikog pacova te sam skočila na bodljikavu žicu koja se kamuflirala sa lišćem u šumi, isjekla se sva po licu a žica je bila hrđava ...
Sankali smo se i ja sam htjela jednom sama da se spustim dosadilo mi da neko uvijek sa mnom sjedi, tako da sam lupila glavom u banderu , pala u nesvjest i oblila me krv iz nosa...
U ratu mama me je odvela doktoru zbog nekog osipa i tada sam bila pokusni kunić, dobila sam pogrešnu injekciju (ustvari nisu znali kako se ta injekcija manifestuje jer su dobili kao donaciju i na meni su je ispitali), u šoku sam bila 2 dana sa povremenim buđenjem i kada sam se probudila promrmljala bih "jest lijepo ovdje u Neumu" a ja u šok sobi (joj Bože kad se samo sjetim, pa kakve sam sve izvale tad pričala ....)
...i još mlađa sestra mi je imala trovanje hipermanganom, mislila da su bonbonice...uf kako je to bilo strašno i za kraj nešto smiješno Jednom je potrošila ko sad 50KM na slatkiše tata ostavio mami na sto da nešto kupi, ona je u sekundi to snimila i otišla curica da se počasti, ko sad je se sjećam kako jede čokoladu sva izmeljana i drži onu kesu punu slatkiša ne smije kući pa je skupila djece oko sebe i dijelila, jer nije mogla sve pojesti ... a nas su komšije obavjestile gdje je ona te mama kaže na to:" nije to ona eno nje u sobi"
draga Breskva, pljunu' kafu od smijeha hahhaahhhahhaha, e nek' se jutrom ovako lijepo nasmija'...
super tema kad sam bila mala nisam znala reći slovo r,ne znam ni danas ,imala sam bronhitis ,bila sam manja i sitnija od druge djece i svi su mi sve olako praštali a ja to kako kažu iskorištavala imala sam super ekipu u ulazu,stalno smo bili zajedno,biciklima istraživali svijet...čak do drugog naselja , išli zajedno na kupanje ,jednog druga sam ubijedila da proguta riblji mjehur ali onako da ga ne sažvače jer tako ne može potonuti,možda sam i sama vjerovala u to obožavala čitati romane Ivana Kušana,Koko mi je bio idol
U 6 razredu došla sam na ideju da ne siječem više nokte zaobljeno, pa sam ih odsjekla u špic...to je trebalo vidjet ... sjećam se i sad mlađeg brata od svoje najbolje drugarice kako je pao sa stolice od smijeha kad sam se pohvalila sa noktićima ...što je najžalosnije nisam bila pod injekcijom Morat ću vam to nekako prezentirat, ne znam da li možete zamisliti
ovo smo i mi radiliuser posted image user posted image user posted image ...ili bi preturali otiraceuser posted image user posted image pa tako s 7 stavljali ljudima na 11 i obrnutouser posted image ..nije nasim komsijama lako bilo s nma nikako...e da znali smo uzeti konop pa vezati za kvake vrata za vrata...ostavivsi malo prostora...pa bi pozvonili i jednim i drugima...ma haos ziviuser posted image user posted image user posted image
joj oplakah zene... a ovo me podsjeti na moju drugaricu i mene... zvale smo to "operacija obuca" moja baba je u ratu zivjela u jednoj velikoj kuci, zivjelo je tu nekoliko porodica, a bile su tri sestre, djevojke... svako vece kod njih se sjelilo, skupe se cure, momci-vojnici.... i ja i moja drugarica idemo u operaciju... uzmemo svu obucu iz hodnika i iznesemo napolje... ali sistematski to odradimo... svuda po dvoristu posakrivamo i pobacamo cipele, cizme... jednu na jednu stranu, a drugu skroz na drugu stranu... i onda se sakrijemo da vidimo staa ce se desiti... i smijemo se jadnoj omladini koja uzaludno po mraku trazi svoju obucu jao kad se sjetim
Galicija, ti si bila denis u zenskom obliku
_____________________________
"Postoji trenutak u zivotu zene u kome je svaka suza zlatna,trenutak kad sunce obasja dusu i nestane mraka.Trenutak kada znamo da mozemo,da smo istovremeno i nezne i jake,kad ugledamo dva oka najmilija,Trenutak kada postanemo majke" 10.11.2009. 30.0
E ovako pokušat ću se sjetiti što više budem mogla:
**kad sam bila mala-igrala sam se uglavnom sama sa sobom,izmišljala prijatelje,tako sam se uzivila u ulogu moje strine i "igrala" se njenog zivota, sestre su mi bile njene sestre, imala sam djecu (lutke) koje sam nazivala imenima svojih rodica.... **kad sam bila mala-otac kaze znali smo šetati po 2km a da na moje postavljeno pitanje nikad ne da konačan odgovor, jer je uvijek bilo,a kako, a zsto,a kada itd. **kad sam bila mala-jednom sam iznervirala amidžu i on mi je rekao "joj jesi se digla,mogla si se na luster popet", a ja ni 5 ni 6 u trpezariju po stolicu pa ispod lustera,popnem se i kazem mu, pa vidis da ne mogu **kad sam bila mala-na pitanje koliko ti je godina, odgovarala sad pola i dvije (tad mi je bilo 2,5) i dan danas me zezaju zbog toga **kad sam bila mala-išla kod zubara jednom s mamom i nikad da nas ptozovu da udemo....ustanem sa stolice u cekaonici i trrrrrk pravo u ordinaciju s pitanjem "a kad ce te mene prozvati" - odmah dosla na red **kad sam bila mala-tetki sam pobrala sve ali apsolutno sve tulipane i narcise u dvoristu i "ukrasila" kuću, žena kad nije fraz dobila **kad sam bila mala- znate one rešetkice pozadi na starim tv gdje je izlazio topao zrak...e da se ne bi ugrijala soba ja i drugarica smo to začepile plastelinom...tv crko kroz nekoliko dana... **kad sam bila mala (evo jedno ratno) jedva sam cekala spot (kad ima struje) od Dine Merlina Vojnik sreće - da vidim onog vojnika kako daje cokoladu djetetu, a onda bi onako tugljivo rekla daj i meni jednu
- imala sam izmisljenu prijateljicu koja mi je bila imenjakinja (imala je drugacije prezime koje sma joj smaa dala) .... i svuda sam isla s njom svadjala s eglasno pricala glasno s njom. toliko sam bila uporna da su moji razgovarali s psihijatrom da li je to ipak malo previse i nakon sto su ih utjesili pustili me da se igram sa svojom prijateljicom dok jednostvano sama nije isceznula
- nisam nikako htjela da jedem , jednom me mama po nagovoru nekih pustila d agladujem i dva dana nisam nista trazila da jedem treci dan sam uzela sam jednu malu cokladicu i nisam opet mislil vise sam auzeti. Mama se naravno prepala da cu umrjeti od gladi i opet me pocela nuditi i na sve moguce nacine hraniti
- To moje izbjegavanje hrane dugo je trajalo i kad sma pocela ici u skolu uzinu sam redovno bacala ravno u kantu:( uzas!!!!
- Cak da bi me natjerali da jedem govorili su mi da pare za slatkise i sve druge zezancije mogu uzeti samo ako kad se varte s posla nadju sve da sam pojela od rucka sto mi ostave ( bila sam prvi drugi ili treci razred i ostajala kuci sama). Smislila sam vrlo "pametnu" stvar i bacala hranu iza ormara :((( UZAS!!!!! Kasnije sam skontala da ce ona tu ostati i bilo me jako strah jer sam nocu pocela sanjati da mi izlaze mravi i zmije iza ormara i nisma smjela spavati u svojoj sobi. Ne moram ni reci koje sam batine dobila kad jemama nakon jedno 10 ak dana krenula u generalno usisavanje coskova i pronasla sta viri iza ormara.
- Puno mojih anegdota je bas vezano za ranu jer ja nisma nikako jela a puno su me tjerali .... kad je poceo rat i kad su prestali ja sam naglo pocrela da jedem i udebljala se. mislim da sam jedina osoba koja jse udebljala u ratu.
- znala sam svoj sav dzeparac (koji zaradim tako sto "pojedem" sav rucak) potrositi tako sto sam kupovala pakete sibica i sa starijim komsijom pravila kofol pozar na balkonu - zivjela sam na ciglanama. Komsije bi dizale uzbnu svasta je bilo. Sad kad vrtim film unazad vrlo vjerovatno da se zato citav zivot jako plasim vatre i mogucnosti pozara.
- Pravili smo male vodene bombice od kesica za zamrzivac i gadjali ljude s treceg sprata. bilo je nekad i jaja:)
- U ratu je tek bilo posebnih anegtota al ih se ne mogu svih sjetiti pa mozda ih naknadno napisem
- Nanu sam jednom istukla papucom po ledjima da je zena plakala
- Jednom sam je gadjala cipelom i razbila staklena vrata ( nana me je prije skole vecinom cuvala i bila je straija bolesljiva i sitna zena)
- Jednom sam upala u kanal koji se kopao za provodjenja plina i bio je jako dubok i plakala i vristala sam pola sata dok me nisu nasli. Uzasno sam se toga prepala da se sjecam kao da je bilo juc e a imala sma mozda 5 godina.
Evo sam se još nekih sjetila: -Sa 2 godine imala prvog momka, sa 4 i drugog. Kad smo bili u Turskoj na ljetovanju nisam htjela da se vratim jer mojim momcima nisam ništa kupila i preplakala cijeli dan. - Kako nisam mogla da se odlučim kojeg od njih više volim tetka je odlučila da mi pmogne i da napravim vjeridbu sa ovim prvim, dala nam pare i mi smo trk niz stepenice i jurnuli da pare potrošimo, jeva nas kod ulaza stigle komšije(tetka je na trećem spratu bila) -nedeljom me baba vodio na utakmice, mama bi me uparadila, bijle pantalone, jakna... i zaprijetila da se držimo podalje od stadiona al bih ga ja molila da nađemo neki karton za sjedenje da ne isprljam pantalone. -Amidžić 17 god stariji me jednu noć poveo sa sobom u provod, kad je krenuo kući ja sam se naljutila i odbila da idem, a onda od huje skinula suknju. Mogu da zamislim izraz lica moje mame kad joj je predao ćerku i posebno suknju. -Sklonost ka sadašnjem zanimanju sam pokazala vrlo rano pa me sa neke 3 gdoine baba svaki dan popodne vodio da obiđemo gradilište kod komšije. Jedno popodne je bio umoran i nije me poveo pa sam ja sama otišla, prešla ulicu i muvala se po grdailištu. Roditelji su me bezuspješno tražili, premrli od straha. Kad me komšija ugledo i vratio dobila sam samo takve batine.
< Poruku je uredio Hanady RR -- 7.4.2013 22:21:05 >
_____________________________
Nemam ništa od onog što bi se moglo nazvati bogatstvom i ne žalim mnogo za tim. Možda zbog toga ne poštujem to ni kod drugih. Bogatstvo je za mene ono što mogu ponijeti bilo gdje da odem, a to su uspomene. One ne mogu propasti, ne mogu se potrošiti......