Anoniman
|
Evo da i ja podijelim svoje iskustvo sa vama... Ranjena sam 1 septembra 92, geler me pogodio tacno u lijevo oko...Tad je pocela moja borba za zivot...Prva operacija je prosla ok, ali odmah poslije toga sam dobila infekciju da bi u decembru iste godine i izgubila to oko, prezivjela sam nekako jer kako mi je doktor rekao infekcija je jaka bila velike su sanse bile da skroz oslijepim ili da se to prosiri na mozak...Poslije druge operacije bila sam ok ali borba nije prestala, imala sam fantomske bolove a posto sam bila djevojcica od 14 godina u razvoju, trebala sam odmah dobiti ocnu protezu kojih tada u Sarajevu nije bilo da bi mi se glava tj ocna duplja, razvila normalno...Poslije sam otisla za Dansku na dalje lijecenje. Covjek u toku takvog desavaja ne razmislja bas o tome, posljedice dolaze tek poslije kad ti kazu dobro si i mozes ici kuci...Tad nisam razmisljala kako je bilo mojoj familiji gledati mene svo to vrijeme, seka mi je bila zapostavljena... Elem nisam nikad sebe drukcijom vidjela od ostalih, nisam imala neke velike komplekse mada ne mogu postici sve kao neko ko ima oba oka u redu...Uvijek sam gledala sta mogu postici a ne sta ne mogu. Zavrsila sam skolu, radila, putovala, postigla sam sto sam htjela..J a sam sebe prihvatila onakvu kakva jesam pomirila sam se...Sad dolaze psihicki problemi koje nisam skontala da imam, a svi drugi oko mene jesu...Cesto sam imala napade ili nervoze ili kompletnog cutanja...Majka mi je radila na Kosevu na neuropsihijatriji i uvijek mi je govorila sine posljedice velikih trauma su uvijek u tvojoj glavi i ne mozes pobjeci od njih, a ja sam bas to radila...Jednostavno do prije 2 i pol godine taj 1 septembar sam samo jednom u mislima prezivjela i zakopala ga....2OO7 sam dobila nervni slom, jednostavno sve ono sto sam krila, svi osjecaji, sjecanja, se gomilalo gomilalo i to je bilo ko atomska bomba...Postala sam veci invalid nego ikada...Nisam bia u stanju otici do prodanice po mlijeko i hljeb sama...Bila sam ko dijete od 5 godina.... Pocela sam ici na terapije kod psihologa, odbila sam bilo kakvu vrstu lijecenja medikamentima, jer znala sam da mi to bas ne moze pomoci, jer problem je bio do mene i mog shvatanja nekih problema, ali sam pristala na razgovore sa psihologom, koji su trajali intenzivno 1 god dana .... Zena je bila predivna i strpljiva samnom, pokusali smo par razlicitih tretmana... Na kraju se sve zavrsilo sa veoma pozitivnim rezultatom... Neke recenice i putokazi koje mi je ostavia i kojima me je naucila ostaju samnom do kraja zivota... ZA svaki problem postoji izlaz i rjesenje covjek se treba prilagoditi rjesenju ili rjesenje prilagoditi covjeku... Tako i ti draga Enya pokusaj razgovarati sa svojim muzem i sama se pomiri sa nekim stvarima (kazes da ne volis pricati o tome, to je znak da i ti imas problem, ne samo on) Nemoj ga gledati kao invalida, mada jeste on je os uvijek osoba sa osjecajima...Razgovarajte otvoreno o problemima, kako vas dvoje, tako i sa djecom... Pokusaj i sa psihologom ako ste u mogucnosti.... Pisite dnevnik jedno drugome ili samo za sebe.... Gimnastika, rekreacije.... Ljubav, podrska i medjusobno razumijevanje su najveci lijek.... Takodje sam zaboravila napisati da i ja imam momka koji je imao saobracajni udes prije 7 godina, lezao je u komi, pun je metalnih plocica na glavi, u obadvije ruke nema 100 postotni kapacitet, ali super se snalazi, borac je ali ima psihickih problema, koje uticu na njegovo raspolozenje, kao npr ljubomoran je malo vise, mada nema npr razloga za to, humor se mijenja cesto to utice i na seksualni zivot, ali ja sam njega prihvatila onakvog kakvog jeste, volim ga i svaki dan je nova borba, ali sve je to nista, ipak sam sretna i zadovoljna....
< Poruku je uredio MarinaDK -- 14.9.2009 13:15:06 >
|