choirgirl
|
Drage moje,
nova sam na forumu ali cini mi se da ova tema ne postoji, pa evo otvaram novu.
Ovako: nesto duze od 2 godine pokusavamo, dijagnozu smo dobili u junu prosle godine; spermogram pokazao jako lose rezultate, najkriticnija morfologija (3% normalnih). Kod mene uradjeni svi ginekoloski, hormonalni nalazi, HSG, laparoskopija sa histeroskopijom, sve OK.
Naravno ljekar odmah savjetovao mog muza da prestane pusiti, izmedju ostalog. Inace strastveni pusac 1-2 kutije dnevno. Prestao je ta 3 mjeseca, nakon 3 mjeseca rezultati se jako poboljsali, svi parametri dosli na donju granicu normale (izuzev morfologije, koja nije ni mrdnula ). Nakon ovoga moj muz se vraca starim navikama i eto mi se vec skoro godinu dana svadjamo zbog ovoga, nekad manje, nekad vise..Sve ostalo moze, uzima on suplemente redovono, cajeve, sta god treba...
Napokon su sve moje pretrage koje gore pobrojah zavrsene, prvi IUI vec iza nas i spremamo se za drugi ali ja.. Citam statistike, sve govori kako i onako ne prevelike sanse padaju jos nize kod pusaca...Toliko sam ljuta na njega jer imam osjecaj kao da sabotira sve. Znam da je tesko ostaviti cigarete, ali nije nemoguce, i sama sam prestala pusiti cim smo se suocili sa ovim problemom. I to je najmanja stvar koju sam spremna uraditi da dobijemo nase dijete.
Jednostavno o previse vaznim stvarima se radi da bi mi sad hodali po tim postupcima nekako s pola srca, eto ako upali upali ... Ja ne mogu tako..moram znati da smo uradili sve sto je do nas...da ne duzim, znate i same kako sve to ide i kakve misli i osjecanja covjeka spopadaju kroz sve ovo...
Samo ja sam u medjuvremenu toliko fiksirana na to njegovo pusenje, to je postala opsesija. Postala sam pravi policajac, komentarisem svaku koju zapali (svjesna sam ja kako je to bezveze i pokusavam iskontrolisati ali ne ide), i sto je najgore zaista sam duboko nesretna kad god on posegne za cigaretom..dotle je doslo da sam sad nekako sva blokirana i ne znam uopste da li da idem na taj IUI u ovom trenutku...pitam se i je li mu uopste stalo do mene i do djeteta...jer pokusala sam s njim razgovarati i da smanji, ali nije ni to pomoglo.... a hvata me panika jer vrijeme nas nece cekati.. ja imam 35 godina...
Da li je kod vas blo slicnih problema i kako ste ih prevazisle? Ili ja mozda preuvelicavam problem? Mozda to i ne utice toliko na ishod postupaka? Svaki savjet ili iskustvo su dobro dosli!
Hvala unaprijed za svaki odgovor!
|
Odštampaj
