Želiš da odustaneš od takmičenja? Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.
Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.
da li i vi imate strahove u smislu da li će sve biti ok, hoćemo li beba i ja dogurati barem do 36.sedmice, da li će pluća bebi biti dovoljno razvijena ako porod krene prije?? ove misli mi izgleda najviše dolaze od toga da kako se srećem sa ljudima, poznanicima ili znam da je u rodbini bilo slučajeva da se beba izgubi u 8. ili čak 9. mjesecu a ne mogu pobjeći od tih priča, meni se čini da sam prije manje strahovala nego sad? sigurno zato što sve više i jače osjetim i što se već zavolilo to malo stvorenje u stomaku. osjećate li se vi slično ili sam izuzetak?
_____________________________
Ten tiny little fingers that always want to play, That never stop exploring the wonder of today. Ten tiny little fingers that from the very start, Will reach out for tomorrow yet always hold your heart
Naravno, al ja se trudim nekako pobjeci od tih misli. Jos me vise uhvati nervoza kad mi zenturace pocnu pricati da ne valja unaprijed pripremati, izjalovi se itd. Moj muz ima taj uzasni strah. Njegov rodjak je ocekivao prvo dijete,sina i tri dana pred termin otkriju da je bebica mrtva od neke infekcije. On je prestrasen, nekad mazi stomak,prica i samo prekine. Na pocetku sami mala osjecaj da se ne raduje i da nije sretan, ali mi je na kraju rekao za svoj strah. On se boji vezati za dijete, uvijek pomisli na tog rodjaka. Ali bicemo mi akobogda dobro i sve ce proci kako treba. Treba se samo brinuti o sebi i svom stomacicu i slusati doktora.
Ja mislim da je to normalno i da smo sve imale slicne strahove.Ja sam imala te neke strahove sve dok nisam vidjela bebu.Bez obzira sto mi je dr uvijek rekla da je sve ok.Pogotovo pred porod,sve sam mislila hoce li se sve dobro zavrsiti.I mislim da te strahove neces otkloniti sve do poroda. Al naravno samo se ti pazi i sve ce abd biti ok.Sretno
Ja se trudim pozitivno razmišljati, a strahove ne govorim čak ni mužu. On je pozitiva najveća u svemu, a i mislim da su rijetki koji mogu shvatiti naše strahove. Mene je strah vakuma, onih kliješta da bebi ne bude nešto, razdvojenosti dok budemo u bolnici... blesavo znam. A iako ne vjerujem u babske priče, kad smo prije par mjeseci odlučili kupiti nešto za bebu dok smo bili na putu, jedva sam se odlučila. I još ne mogu vjerovati da se ovako osjećam i mijenjam. Iako, naravno, i ja to tjeram od sebe i govorim kako je moja strina rođena prije 57 godina sa 1600 g i preživjela (to mi je kao neki pozitivan primjer )
Sad mi je malo lakše kad vidim da sve o tome razmišljamo, već sam mislila da sam povukla na baku koja sve vidi crno i kuka evo već 30 godina kako je znam .
iskreno i meni lakše kad vidim da nisam sama sa svojim mislima, također ne pričam ni sa kim o tim strahovima, razmišljam pozitivno ali ponekad me uhvate takve misli ali aBd biće sve OK. a što reče Idana obično počnem razmišljati kad žene počnu pričati svašta
_____________________________
Ten tiny little fingers that always want to play, That never stop exploring the wonder of today. Ten tiny little fingers that from the very start, Will reach out for tomorrow yet always hold your heart
Jedva cekam da rodim da se uvjerim da je sve uredu. Mrzim noc,jer tada kada legnem u krevet dolaze mi najcrnije misli. Hoce li beba preziviti do poroda, hoce li biti zdrava, hoce li cuti, vidjeti.... sva ta razmisljanja me smore. Najveci strah je zbog toga sto sam imala ospice i sada stvarno neznam sta ce biti, ali nadam se da ce beba biti zdrava
Ma i mene proganjaju razne misli,vec sam pocela i sanjati bebu,porod i sl.Ali mislim da je to sve nasa podsvijest i da je to sve normalno.Samo se moramo opustiti i sve ce aBd biti u najboljem redu.
Od momenta kada sam saznala da sam trudna,pocela sam strahovati. Prvo sam strahovala od spontanog pobacaja,pa onda od prijevremenog poroda,zatim hoce li sve biti u redu na porodu...,a u medjuvremenu sam stalno strahovala je li moje sunasce dobro... Sve je bilo u redu... Moja bebica sada ima 2 mjeseca i 10 dana,ali sam ja ipak u nekom stalnom grcu.
To je put bez kraja...Mi smo od samoga pocetka toliko vezane za ta mala bica,koja nam rastu ispod srca i koja nas poslije milo gledaju svojim okicama...Tako su draga i bespomocna i apsolutno ovisna o nama...Mislim da nas upravo to i plasi.
Sve je to sastavni dio zivota,samo ne smijemo zaboraviti u medjuvremenu uzivati...Sve to treba prezivjeti i nadasve dozivjeti...
Drage moje trudnice,zelim vam puno srece,sto laksi porod i da donesete na ovaj svijet,zive i zdrave,svoje male andjelcice...
Ja sam svaki mjesec mislila da ću se poroditi, i sedmi i osmi, i kad je došao deveti, rekla sam hvala Bogu i ne mogu da vjerujem! Sad me strah za one stvari koje se putem ultrazvuka ne mogu utvrditi, pa hoće li se beba fino spustiti, pa ne daj Bože da dođe do nekih komplikacija, itd. Sve je to ista priča, počevši od naših majki koje su isto razmišljale, pa do nas.. Jedna starija žena, dobra prijateljica, mi je kad sam zatrudnila rekla veoma istinitu stvar, a to je:"Od sad počinje taj put, koji neće završiti dok budeš živa, sama sebi više nećeš biti toliko važna.. vidiš kako od sad samo gledaš u stomak, je li sve uredu, tako će biti i kad se beba rodi i kad odraste.." Toje valjda tako Bog odredio..
Od trenutka kad sam saznala da sam trudna, uvijek sam bila pod pritiskom i stalno mislim na bebu hoce li biti sve uredu. Jednostavno, to je jace od mene. Posljednjih 2 mjeseca nemam mira, misli same naviru. Samo zelim da mi beba bude ziva i zdrava. Nije mi bitno hoce li biti sekcija, epidurala, ili prirodan porod, hoce li biti nedonosce (7. mjeseci) ili ne. Ne bojim se prijevremenog poroda, pa zene su radjale zdravu djecu sa 6. mjeseci i hB bilo je sve uredu. Mnogo cujem prica, mnogo mislim na sve to, ne kupujem apsolutno nista niti razmisljam o tome. ABd, svoju bih bebicu u carsaf zamotala samo da mi bude zdrava i ziva. Veliki je pritisak, cini mi se da ce mi glava eksplodirati. Jedva cekam dan, aBd, da ugledam svoju bebicu.
To je tako kod svake trudnice.I ja sam dio vas i glava mi je ogromna. Svaki dan molim Bog da bude zdrava i ziva i da sve akoBog da podnesemo. Jedva cekam da ju vidim i ne mogu to ni zamisliti Moga bih od same pomisli i osjecaja. Meni je lakse kada podjelim s nekim,a obicno je to mama male Sare,ona me najbolje utjesi. Treba sto manje slusati kojekakve price,a sto vise razmisljati pozitivno,mada je lako pricati,a tesko primjeniti:)
Ja sam bila relativno ok, nisam mislila na ružne stari i svi su nekako pazili da mi ne pričaju o njima. Ali u martu su iznenada dvije poznanice izgubile bebe u 8.mj. trudnoće. Bebice se trebale roditi tkđ.u aprilu. Jednoj pupčanica udavila bebu,a drugoj nikad nisu ni rekli tačan uzrok. Ne daj Bože nikome... E taj period je stvarno bio kriza u Mo, stalno se nešto loše dešavalo u bolnicama. Zato sam bila napeta, preplašena, samo sam čekala da uđem u 9.mj.i da krene. Ali kad su počeli bolovi, uopše nisam na to mislila. Baš sam bila sva pozitivna i samo mi je bilo u glavi- danas stiže moja beba!!! Tako da je moj zaključak da većina nas skupi snagu i sabur u pravom trenutku- supermame.
_____________________________
23.4.2008. A.O. promijenio moj svijet :) 14.4.2014. Z. promijenila našu planetu :)
moram priznati da i ja pomislim često o ovome, sad kako sam u osmom mjesecu pa čim se malo iznerviram ma meni sekunda fali da zaplačem i onda se nekako smirim pri pomisli da to nedaj Bože može naškodit bebi i da nebi valjalo da se rodi u osmom mjesecu damije samo ući u 9 pa da mi bude malo lakše, a što se tiče samog poroda još ne razmišljam o tome kako ću u bolnicu i kako će bolit ma ništa samo da beba aBd uđe u 9 i biće sve s hajrom.
Mislim da nema nijedne trudnice koja se ne boji. I ja sam bila stalno u strahu pogotovo u drugoj trudnoći,još mi se desi da u 32 sedmici padnem i prokrvarim i taj priod od pada do poroda nebi poželila ni dušmanu.... toliko sam se bojala pogotovo zbog toga što u Travniku nema inkubatora a neće da me šalju za Sarajevo..a eto sve prođe hB super moj Mirzić se rodi sedam dana prije termina živ i zdrav.
Svim trudnicama želim da e što manje brinu, da ostatak trudnoće provedu u miru i na svijet donesu zrave bebice.SRETNO
Ja uvek razmisljam o tome kako se beba nije tad i tad pomerila, pa da li sam se protezala, pa ako jesam sta ako pupcana vrpca bude obmotana oko bebi vrata.
sve više i jače osjetim i što se već zavolilo to malo stvorenje u stomaku. osjećate li se vi slično ili sam izuzetak?
) 
.
Moja bebica sada ima 2 mjeseca i 10 dana,ali sam ja ipak u nekom stalnom grcu. 
od same pomisli i osjecaja. 
Odštampaj
