bubamara80
|
Dok se ova noć lagano razvlači u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokušavam tu, na drugom mjestu, da budem sretna što znam da postojiš, stvarno postojiš.
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da ćeš, dok mi budeš pisao pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sam sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u poodmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne dodaš malo čežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)
Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je naša priča sićušna i da za nju nema mesta u svjetskoj književnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, znaš da neće.
Kad bi bar bio malo bliže i ova bi noć manje boljela. Ali neka mili moj - kao što sve prođe - i ovo će proći, i vidjećeš - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.
Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatiš da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje.
Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te želim, da ti pišem, da te iščekujem, da sa tobom čavrljam, da te slušam kako simpatično vrtiš svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi pričaš o ljubavi, o "muškim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš...
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz šta smo prošli, što smo doživjeli...
Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono što može spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego što je bilo svako juče....
Uvijek je nekako. I uvijek se može... I dalje se mora.
Potpuno razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.
Znaš, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome što smo se rodili na pogrešnim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.
Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...
Na to ne možemo uticati niti se to da promijeniti.
Možemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje život nježnim tonovima i uz koje će nam možda biti ljepše i lakše da preživimo ovo malo što nam je još ostalo da odživimo....
Vjeruj mi - tako mora..
Znaš, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
Dat nam je ovaj život na poklon, kao listić za tombolu.
Možemo puno dobiti, ali ne moramo.
Možemo sve izgubiti, ali ne moramo.
Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada još nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranično srećan....
Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako velike radosti...
Vidiš - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotežu.
Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kiša - pojavi se sunce....
Znaš, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedostižna.... I to me raznježi....
Ako ti stalno misliš o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guše, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.
One se hrane i rastu kad im pridaješ značaj. One te tada još više obuzimaju. One se šire. One bujaju. I bivaju još gore nego što su inače. I još veće. I još više peku.... I žele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoliš. Ako im se predaš. Ako ih ne obuzdaš.
Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da kreneš dalje?
Svako ima nekog koga nema.... I koga žali. I bez koga mu je teško.
I koga ne može niko i ništa vratiti. I bez koga se život ponekad učini težak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...
Mi moramo ići dalje.
Svaki dan odživjeti kao da je posljednji.
I praštati.
Kažu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko može....
Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli baš takvog kakav jesi, ko te baš takvog prima, kome si baš takav drag... Uvjek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo čeka da nešto kažeš...
Ja znam da si ti jedna velika i čista duša. I znam da me voliš.. I znaš da te volim..
I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdržati.
Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam šta sanjaš..
Vidjećeš, činiće ti se jednog dana - sve ovo što je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da nećeš povjerovati da smo kroz sve to prošli i da si sve to proživjeo. Svi mi živimo u nekim hodnicima vremena.
Često nam se čini - lavirint nema kraja.
Vidjećeš mili, i ovo će proći.....
Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarušene misli, tvoja pomješana osećanja, tvoje nježne riječi, tvoja brižna i čežnjiva pisma kad me dugo nema....
Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrošene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....
I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične "proste vojvođanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno može da nas dijeli.
Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
A voljela bih sa tobom vječnost da podijelim. Možda čak i više od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo dušu.
(Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke prašine. Ili od ko zna čega sve ne?)
Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.
Želim ti dobro jutro, ljubavi moja nježna...
I šaljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
_____________________________
Ten tiny little fingers that always want to play,
That never stop exploring the wonder of today.
Ten tiny little fingers that from the very start,
Will reach out for tomorrow yet always hold your heart
Moje srce se rodilo 25.09.2008
|
Odštampaj
