scarlett
|
Odličan link Banana, svaka čast!
Ja sam na Koševu imala jako ružno iskustvo (ne znači naravno da će ga svako imati). Porođena na CR, 2 dana na intenzivnoj, svaki dan sestre donosile bebu ujutro i predveče po 1 min. ( bez pretjerivanja ).
Treći dan nisam više na intenzivnoj, beba kraj mene, nemam snage da je dignem, niko da pomogne, mlijeko nadošlo, temperatura, sestre kako koja uđe tako vuče grubo za bradavicu, vide ima mlijeka i govore "Samo ti njemu guraj usta". Niko da pokaže kako, da pokaže tehniku dojenja, da mi pomogne sjesti, namjestiti bebu, da mi objasni proces, nego jedna sestra kaže obavezno da uzmem izdajalicu i izdojim da ne dođe do upale, druga uđe i galami što će mi izdajalica - neka beba vuče - uglavnom ja ludim i ne znam više šta treba, kako da postupim, jedna sestra mi čak kaže da su mi dojke već slučaj za hirurgiju - nemam pojma šta se dešava, strah me, mlijeko kapa na sve strane, beba plače - gladna...Povremeno joj daju dohranu, ali niko se ne posvećuje rješavanju problema.
Jednu noć - koju neću nikada u životu zaboraviti - cijelu sam provela sa  u naručju, sjedeći, nisam se imala na što nasloniti jer mi je jastuk bio u krilu, a beba na njemu, pokušavala sam da ga dojim od 00h do 7h, bebi je  , sam i ja, bradavica mu je bila u ustima, ali nije vukao mlijeko, samo ju je izgrizao, ne znam šta me više boli -ruke, leđa ili rez za koji mi se čini da puca. Tu noć niko od sestara nije navratio u sobu, beba je plakala i plakala, ja sam dozivala sestru da makar daju nadohranu, ali niko nije dolazio - ja sam mislila da će mi dijete umrijeti ( sada mi je to smiješno, ali znam kako sam se tada nemoćno osjećala i da sam već zakazala kao majka - bilo je tu i PP depresije koja je utjecala da se tako osjećam, ali jednostavno splet tih okolnosti zamalo me nije koštao sloma živaca tu noć. U pola pet skupljam snagu da ustanem s bebom u naručju koja je rođena sa 4 kg i idem tražiti sestru da ga nahrane, iako sam ubjeđena da će mi konci popucati, da ću se onesvijestiti od nemoći, ništa mi drugo ne preostaje. Moj mi je stvarno težak. Sestra, naravno da moj poziv nije mogla čuti, jer pušila je cigaretu na balkonu. Kad me je vidjela da kao mrtvac idem niz hodnik, zagalamila je na mene, zašto hodam s bebom, šta da mi se nešto desi...
je bio povremeno nadohranjen i onda bi se smirio, ali i to nas je onda kod kuće koštalo 3 sedmice patnje dok nije konačno prihvatio samo dojku.
Najžalosnije je što na otpusnom pismu stoji da je laktacija uspostavljena, uspiješno dojim i da sam posavjetovana kako to činiti.
Danas krivim samu sebe . Mislila sam da je dojenje prirodan proces i da je jednostavno, ali nije uvijek, ja sam se jako napatila i kriva sam što se nisam više informisala, jer gore se pomoć oko dojenja ne može očekivati - nema se na koga osloniti, a barem ovdje na RRu ima dovoljno tema o tome, ali ja sam jednostavno mislila da neću imati nikakvih problema, jer mi je mlijeko već od 5-og mjeseca kapalo.
Oprostite što sam malo tušila,ali bilo bi mi drago da ako ima neko neinformisan kao što sam ja bila, ne dozvoli sebi ovakvo sjećanje na trenutke u kojima bi trebao uživati.
Nadam se da će trudnice iskoristiti priliku dobrih informacija koje ovaj forum nudi, naoružati se znanjem i ne očekivati nikakvu pomoć od sestara i tražiti svoje pravo da dožive ove prelijepe trenutke prikazane na clipu, jer to naše majčinstvo zaslužuje.
|
došlo samo 
Premedeno. 
Odštampaj
