Anoniman
|
Moj brak do sada je bio dobar, imali smo dobre poslove, lijep stan, rodilo nam se zdravo i lijepo dijete a drugo je na putu. A onda je umro otac mog supruga, predivan čovjek i divan svekar, plakala sam za njim ko za ocem. Prošlo je neko vrijeme a mi još uvijek iz svog stana svake sedmice po par dana spavamo kod svekrve. Ona je krasna, blaga žena, puna razumijevanja i podrške. Bude nam lijepo kod nje, ona kuha, ja pomažem jer trenutno ne radim, i pomaže oko djeteta jer mi je trudnoća prilično rizična....I pitate se u čemu je problem......želim svoj stari život natrag, ne želim da se pakujem svake sedmice i idem spavati negdje drugo, navikla sam živjeti sama, no muž kad god nešto krenem pričati o tome, okrene na svađu, ne želi uopšte raspravljati. Kada pitam dokle, on odgovori do kraja života ako treba, a ja sam očajna. Bojim se da će se svi navići na novonastali aranžman i onda ćemo imati još teže probleme da se odviknemo od tog nekog poluzajedničkog života. Očajna sam ljudi, neznam šta da radim, kako da pristupim problemu. Večeras smo se opet posvađali, rekao mi je da ja ne moram ići ali on će i dalje ići i to s našim djetetom, Moja mama poslije očeve smrti isto živi sama, ali pošto živi u drugom gradu i radi, to za njega nije nikakav argument kako se ona navikla na taj novi život.
Da li sam sebična? Šta da radim? Kako da se postavim? S mužem ne mogu više razgovarati, udaljavamo se sve više jer i kad smo kod svekrve, niti možemo pričati, niti se maziti, ma ništa normalno, sve je podređeno tom nekom suživotu.
Molim savjete posebno ako je neko bio u sličnoj situaciji kako je to riješio.Vjerujem da osobe koje žive u zajednici ne misle o ovome kao o problemu, ali ja osjećam kao da se moj život okrenuo naopačke jer em sam trudna, em ne radim, em živim u koferima.
|
. 
Al mislim ako je ok da ce se i ona zazelit malo mira, tisine i svog zivota i vas pustit da svoj zivite ko prije!
Odštampaj
