Vecina ljudi u nekom djelu svog zivota osjeti anksioznost i nebi to nazvala poremacaj to je jednostavno biti covjek i imati osjecaje. Meni je vjera najvise pomogla s istim osjecajima. Ma da nekim osobama su potrebni lijekovi i to je sasvim ok i usput najvaznije je imati podrsku nekoga ko te razumije.

Rabi, to nije poremecaj nego stanje. A mislim da je jako cesta pojava, i cini mi se da svako u porodici ima osobu koja je u stanju anksioznosti.

Rabi, većina ljudi doživi osjećanje anksioznosti, osjecaj tjeskobe i uznemirenosti prije nekih značajnih događaja npr vazan ispit , neka poslovna poslovna prezentacija, preseljenja, mnogo je takvih situacija.... kada osjećamo uznemirenost, neprijatnost i napetost. Ovakva osjecanja obicno kratko traju i ne svrstavaju se u klinicku anksioznost vec su uobicajen dio nase svakodnevnice . Nazalost, cesto smo pod stresom ... Eh drugo su poremecaji anksioznosti, emocionalni poremecaji gdje su osobe stalno, hronicno obuzete napadima panike, opsesivnim mislima, noćnim morama ili nekim neprestanim fizičkim simptomima. Svrstani su u niz kategorija , obicno se razvijaju tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba. Takvi poremecaji obicno se tretiraju psiholoski, medikamentima ili kombinovano.

Bas sad razmisljam, ja imam uzasan strah od brze voznje a mm brzo vozi. Na svaku sitnicu trzam i najveci strah mi je da ce drugo vozilo biti u nasoj traci prilikom prestizanja. Malo mi je lakse kad neko ima ispred nas da vozi, inace sam sva ukocena. Jel ovo neka vrsta anksioznosti? Da li bi mi psiholog pomogao da rijesim ovaj strah?

medic slatki...bravo...odlicno objasnjeno...ja spadam u ovu drugu kategoriju...nazalost. Vec dugo vremena sae borim sa ank. tako da sam vec tako reci "oguglala" pa znam sta je u pitanju...tako da su me napadi panike popustili...ne sjecam se zadnji put kada sam ga imala...a inace...osjecam tjeskobu kod promjene vremena ili pms-a...ja znam da mi se uvijek i opet moze pojaviti...jednostavno...to je dio mene...samo mi je trebalo godina i godina da to shvatim...i da se prestanem boriti sa samom sobom..e to kada shvatis...tada prestaje

Napisah referat ali ne ode, pa cu ukrtko ... Juni, nije tebi nista :))) Vecina nas se boji brze voznje, ja sam jedna od tih, znam kociti u mjestu dok muz malo brze vozi, sve me noge zabole:) To je samo svjesnost sta nam brza voznja donosi i koje su posljedice. Ako mi to shvatamo drugi vozaci ne shvataju. Ja se bojim recimo visine, ne sjedim na balkonima koji nisu ogradjeni, opipavam koliko je ograda cvrsta i sl, u BBI rijetko idem na kafu jer mi visoko i strah me sjediti blizu onih staklenih ograda iza stolova. Ovdje se radi o nasim nekim strahovima, nismo mi jos za psihologa, uzivaj :))) strah me visine ali se ne plasim voznje avionom, jer sam u zatvorenom, ali o padobranu ne smijem razmisljati :)))) Dadada razumijem te o cemu govoris, najbitnije da covjek postane svjestan svog problema i da se zna boriti sa tim, tada takodjer zna ta anksiozna, panicna ponasanja itekako zamijeniti normalnim ponasanjem, ne znam da li razumijes sta zelim reci. Najbitnije prestati misliti o tome i u tim situacijama pokusati pomoci sebi... ne razmisljamo puno o tome, ne istrazujemo, ne razgovaramo sa drugima u tom momentu kada smo previse napeti ili uznemireni.... Razgovor puno znaci sa drugima ali ne bi trebali dodticati tu temu, mozemo pricati o drugim stvarima, pustimo muziku, nesto da nas opusti, samim tim necemo hraniti tu nasu paniku u datom momentu, jer citanje, pricanje i razmisljanje o istoj je svakako hrani i povecava. U pravu si kada kazes za PMS... Svakako da se radi o hormonalnim promjenama usljed cega se i povecava panika ( npr nekoliko dana prije pms osjetimo vecu paniku koja se postepeno pocinje smanjivati nakon nekoliko dana) Progsteron igra ulogu, kao i ugljen dioksid. Prije pms PMS smanji se kolicina progesterona a povecava kolicina ugljen dioksida sto dovodi do toga da mozemo osjetiti npr da se gusimo i sam tim povecava paniku. To je taj lazni alarm koji uzaziva veza ovg hormona i u. dioksida. U brzo nakon menstruaije bude nam bolje... Najbitnije je shvatiti da se mozemo izboriti sa mnogo cim u zivotu, da mozemo postati jaki koa sto i jesmo zapravo. Treba se obratiti lijecniku svakako u tim nekim hronicnim stanjima ali moramo imati Volju da pomognemo sebi. Da me djevojke pogresno ne shvate, ja govorim onako iz svog ugla onoliko koliko znam, koliko smo ucili, nisam zapadala u te neke teze emocionalne krize pa ne mogu reci da sam u pravu ali u ovim svakodnevnim tjeskobama cesto se nadjem :))))

Razumijem medic...samo sto treba razluciti ispravnu borbu od one neispravne...koju nikad necete dobiti (mislim na ljude sa ank.poremecajem) boriti se u smislu...nastaviti normalno zivjeti...ne dozvoliti da ank. preokupira zivot i da ga kroji...jer masa ljudi ne smiju recimo vani da izlaze...ili tome sl....a pustiti tj. ne boriti se onda kada osjetite da cete dobiti napad panike...jer to hrani anksioznost...to je bitka koju necete dobiti...u trenutku kada osjetite da otezano diset_e...da vas obuzima panika...da srce lupa nenormalno...u tom trenutku se treba prepustiti...jednostavno-pustiti da prodje...bez borbe...tako...sa vremenom panicni napadi postaju sve slabiji...da bi na kraju maltene iscezli...a mozda i zauvjek nestanu :)

potpisujem dadadu,zna ona zasto hehe...

Upravo tako. U potpunosti se slazem. Moram jos samo reci Rabi, s obzirom da je ona postavila anketu. Vrlo je dobro razumjeti svoje emocionalno stanje, adekvatne obrasce ponasanja i sl. .. Anksiozni poremecaji se uspjesno tretiraju.

Hvala na savjetu Medic slatki. Meni se ovaj strah pojavio kad sam rodila Emila, nekad voznju lakse podnosim a nekad mi treba tableta za smirenje. Znaci nisam jos za psihologa :)

ne nisam imala ovaj problem, govorili smo o tome tokom studija...zabrinjava me ovaj procenat i kad je tema aktuelna svaki put se rastužim. Anksioznost predstavlja strahovanje bez vidljivog razloga, bez vidljive opasnosti...Juni nemaš ti taj problem. Svaki čovjek treba da ima ispusni ventil najgore prolaze oni koji čuvaju sve u sebi. Treba naučiti kontrolirat svojim umom a ne da vas um pojede, mnogo pomaže joga, namaz i sl.

mislim da nisam nikada imala ovaj problem

Da znam sta je prosla sam kroz to i izborila se bez medikamenata ...Medic jako lijep prvi odgovor, bravo....Breskva ne bi se slozila kad kazes da je to strahovanje bez vidljivog razloga, Prije bih rekla da je to strah zbog nerazradjenih problema tj odlaganja istih..Barem je tako bilo u mom slucaju jer prvi znaci koji su se pojavili kod mene je prisutnost tegobe na javnim mjestima sa mnogo ljudi, ja sam samo govorila proci ce i nisam razmisljala o tome ...Mislila sam ako ne mislim da nije tu ali taj strah je itekako prisutan u podsvijesti...Ako se ne reaguje na vrijeme biva sve gore....Opet navodim svoj slucaj jer ja sam odlaganjem istog napravila mnogo goru situaciju da sam na kraju dobila slom zivaca i gubljenje pamcenja sa kojim i danas imam problema, ali isto mogu reci da me volja za zivotim spasila da, sam se izborila da opstanem bez ijedne tablete za smirenje, spavanje ili bilo kojeg drugog medikmenta...A krenula sam od nule , psihologu se jesam obratila i mogu reci pomoglo jeste ali u malim dozama ....Meni je najvise pomogla podrska moje familije i tadasnjeg momka i prihvatanje samog problema, shvatanje da nismo zdravi koliko mislimo da jesmo i da se moramo boriti sa tim...Moju Anksioznost je prozurokovao rat tj strah od iprezivljenog ranjavanja ...Nikad nisam potrazila strucnu pomoc akko bih shvatila neke stvari , ja sam to samo zatrpavala dok nisam eksplodirala ...Evo vec skoro 3 godine kako nisam imala napad veceg oblika, tipa padanja u nesvijest , ili gubljenja pamcenja na kraci period ...Naucila sam kako da ne bjezim od tih sjecanja i da ih prihvatim kao dio sebe...Da razionalno razmisljam u situacijama nad kojima nemam kontrole .... Svakako bih porucila osobama koje osjecaju tegobe da se obrate strucnjaku , psihologu, psihijatru ili nekome ko je vec bio tu...Da je to stanje na koje treba obratiti paznju i da nije bezlazleno ...I da lijek se nalaiz ipak u nama samima , samo treba naci pravu metodu....

jesam...i moze se svakom desiti. i moze se izlijeciti.

Vesela hvala Bogu pa nisi imala anksiozni poremecaj, nisam ni ja..... ali danas je jako prisutan. Imala sam drugaricu na faxu te jednim dijelom mimo teorije znam kako joj je bilo, x puta sam bila prisutna ili sam morala priteci zbog njenog poziva, kuci, na ulici, u prodavnici....Vremenom je naucila reagovati. Svi se mozemo naci u ovakvim situacijama pa makar kratkotrajno.... Marina u pravu si kada kazes da se treba zatraziti strucna pomoc, eto ti nisi reagovala prije ali hBg naucilaa si kako da se izboris u takvim situacijama, bravo. Jako je birno prepoznati i promjeniti misli i ponašanja koja vode anksioznim osjećajima. To sve u saradnji sa strucnim licima. Mngobojne terapije pomažu kako ograniciti iracionalno ponašanje i tada na trenutnu brigu i svoje stanje gledamo realističnije.Odgađanje rješenja bilo kojeg problema može taj problem samo uvećati.

Dvije godine borbe sa ovom bestijom, tek dolazim sebi. Ne dao Bog nikom!

MarinaDK taj razlog je vidljiv samo tebi, niko drugi ne vidi da ti imaš razlog za strah, razumiješ, zato kažem bez vidljivog razloga i bez vidljive opasnosti. Tako je bar nama anksioznost opisao prof.neuropsihijatar. To je veoma teško stanje gdje osobe često razmišljaju o suicidu i slažem se sa blur ne dao Bog nikom.

Ja sam imala simptome sigurno i 4 godine prije ali kontala sam sters radi posla , nespavanje , i nisam reagovala i to je pomalo prelazilo u tesko stanje....O ubistvu nikad nisam razmisljala , mada je i depresija bila prisutna , blazeg oblika ...Cesto obican strah primjera, mrak,, visina, liftovi koji bi trebali da budu umjereni prelaze u anksioznost zbog nemogucnosti kontrole nad samima sobom ...Mene bilo strah terorista , svjesna sam da se to moze desiti i ovdje i bilo gdje drugo, ali tada nisam racionalno ramisljala pa sam na kraju izbjegavala ljude arapskog stanovnistva, buseve, avione, vozove, sopinhe svi su bili potencijalna opasnost....Kod mene je to bilo povezano sa onim sto sam prezivjela u ratu , mozda da sam na vrijeme reagovala i neke stvari stavila na mjesto ne bi dosla do anksioznosti , ali eto desilo se tako , naucila sam dosta o sebi, kao osobi i vidim i taj dio svog perioda kao nesto pozitivno....Za takve osobe u tom stanju treba mnogo razumijevanja i podrske,strucna pomoc i strpljenja ...Ja sam imala sve ponudjeno ali dok se nisam sama sabrala i shvatila neke stvari nisam makla na bolje... Mnogo ljudi pati od anksioznosti nazalost ali malo ko o tome prica,sto je sasvim pogresno jer ima lijeka i nacina da se to prevazidje

najteže je i prihvatiti da imaš problem kad prihvatiš to je 50% uspjeha...slažem se Marina malo se priča o tome, dosta ljudi krije da imaju problem zato se dovode u stanje kada razmišljaju i o samoubistvu.

Breskva, suicidne misli se javljaju kod depresije, kod anksioznih stanja radi se vise o strahu da ne dodjes u stanje depresije i nesto sebi uradis, Kad anksiznost zelis da zivis normalno, zelis da se oslobodis svih silnih simptoma, ali sto vise pokusavas oni su jaci. A kod depresije postoji nedostatak volje za zivotom i samim tim se javljaju suicidne misli

Hvala na svim odgovorima!!! Svaka je u pravu i svaki ovaj odgovor daje cinjenice o anksioznosti! Drago mi je kad procitam, da ove zene, koje nisu imale ovaj problem...ovako pisu:))mislim jednim dijelom razumiju! Ovom anketom zelim da vidim koliko nas ima ili je imalo ovaj problem! Mnogi, ne zele sebi da priznaju, a posebno nekom drugom:(( Jer ih je stid i strah kako ce okolina reagovati?!! Mislim, svakome se moze desiti...i niko nije imun!!! Sve je to rezultat stresa, straha koji se nagomilava u nasim glavama i onda kad nema vise kuda...dodje do explozije...vulkan strahova koji ja poistovjecujem sa panicnim napadom!! To najbolje razumiju osobe koje su to dozivjele..Ja sam prosla kroz isto, i ne ponovilo se nikad i nikome!!!! slazem se sa breskvom, 50% izlijecenja je u samom priznanju SEBI!!! i da malo se prica, a ovo je veeeeeliki problem naseg drustva:(( Breskva, mislim da ako osoba ima suicidne misli..da to vec prelazi u depresiju, jel da?

Evo i od mene pokoja mada ste lijepo vec odg.. Vazno je znati da anksioznost nije bolest, poremecaj vec naprosto jedno odredeno stanje tijela, duha. SImptomi: osjecaj unutrasnjeg nemira, osjecaj da ce se nesto strasno desiti, bojazan da ce se desiti prasak emocija, misli, ucahurenost, zatvorenost. Granici sa depresijom (emotivno povlacenje, tuga, jad). Ovo stanje je rezultat nagomilanosti, preopterecenosti tijela i duha i zato je jako vazno razvijati odbrambene mehanizme licnosti, prazniti negativnu energiju, naci ispusni ventil. Za pocetak izbjegavati ono sto nas ljuti, nervira, plasi, ono zbog cega dozivljavamo stres a istovremeno podizati i jacati samoupouzdanje.

Rabi sve se to vuče jedno za drugim anksioznost- depresija- suicidne misli. Zavisi do kojeg stadija osoba dođe. Namjerno sam to spomenula da osobe koje prepoznaju simptome potraže pomoć da ne bi bilo kasno.

razumijem...i u pravu si, sve je to usko povezano i vuce jedno za drugim! Ali u anksioznosti se borimo protiv toga, borimo se strahujemo da sebi (izmedju ostalog ) nesto ne ucini osoba! Dok je kod depresije obrnuto, osoba je ravnodusna ili cak sebi nesto zeli da uradi..

Da MP, AP -i predstavljaju skup različitih medicinskih stanja u kojima dominiraju zabrinutost, strah, tjeskoba, strepnja, napetost ili nemir. Sve je to usko povezano. Simptomi depresije i anksioznosti cesto se preklapaju. U slucaju kada ne mozemo izdvojitii koji simptomi vise dominiraju ( anksiozni ili depresivni ) dijagnosticiraju se kao anksiozno-depresivni poremecaj. Simptomi anksioznosti tipicno prethode razvoju depresivnih simptoma. Kao sto vec vecina rece, sve je to usko povezano. Dpresija potice na suicid. Zato je jako bitno pomoci sebi i potraziti strucnu pomoc u svakom slucaju. Ne izbjegavati antidepresive ukoliko ih terapeut striktno prepise, jer upotreba istih smanjuje suicidalne i druge prisilne misli, a kao sto Breskva rece 50 % izlijecenja je u samom priznanju sebi.

Ja sam dosla do najgoreg slucaja anksioznosti gdje se vise nisam mogla kontrolisati, tj ostajati u svjesnom stanju , padala sam u nesvijest i pricala sam sa jednim nasim psihijatrom sa koseva koji je rekao da rijetko kad dolazi do toga ali postoje slucajevi , ali dobro znam nikad nisam imala suicidne misli, i prije nego su konstatovali anksioznost ja sam se borila da ozdravim samo tad nisam znala s cim se borim , kad sam na kraju dobila nervni slom i postala ko cvjecka , jer nisam vise funkcionisala kao normalna svakodnevna osoba, koja radi, ide u prodavnicu ili do bankomata da podigne novac...Ja nisam bila u stanju da zapamtim 4 cifre, ako zapisem na papir za minuitu zaboravim da sam zapisala..Tad sam skontala da ne mogu vise nikako dole ici samo gore i pocela sam se boriti...Prvih 6 mjeseci je blo strasno , prepisali su mi tablete za smirenje koje sam ja nakon sto sam se posavjetovala sa mamom odbila,ali su bile u opciji....I svaki dan kasnije svaki 3 sam isla kod psihologa ....Morala sam raditi sve ono cega se bojim , znaci otici u shoping oko 4 sata kad je najvise ljudi i to je bilo strasno ili sjesti u voz i otici do Cph, ali to je bilo suocavanje sa strahom ....Kratka memorija ili kako se vec zove na nasem koju sam izgubila pocela se vracati u normalu nakon nekih pola godine, ali i dan danas imam problema sa pamcenjem....I ja sam godinu dana isla kod psihologa i ne mogu reci da sam ozdravila , taj dan kad sam potpisala papir da sam pripravna osoba i da mogu poceti raditi , da sam ipak do pola uspjela dodjem kuci i saznam da mi je zet umro i vratim se na pocetak anksioznosti....I opet borba, ali taj put sam izabrala da to uradim sama bez psihologa i uspjela sam ....U trudnoci sam dobila jedan napad dok smo bili u kupovini u Ikea prodavnici i to je to....

Kod mene je bio problem nemogucnost kontrole nad situacijom koja se moze desiti a da je ja nisam prouzrokovala....meni je sega danas misliti i pricati o tome ali kad shvatim dokle me to dovelo ....Sok koji sam prewzivjela onaj dan kad sam ranjena fakticki nikad nisam ni shvatila da se desio meni jer je bio prevelik zalogaj i ja sam sve osjecaje potisnula, mada sam bila pri sebi citavo vrijeme , kad bih pricala po tome meni bi to bilo ko da preprcavam neciju tudju pricu a ne svoji, nijedan osjecaj nisam imala ...Sto znaci ja nikad nisam prihvatila da se to bas meni dogodilo....Moja seka je imala poslije zetove smrti depresivnu anksioznost, i nakon nekoliko mjeseci je pocela sa terapijom i stanje se samo pogorsalo....Mozete misliti kako je to bilo jedna anksiozna jedna depresivno anksiozna....Ali zajedno smo uspjele ja malo prije jer sam takve prirode ...Mene kad pukne depresija ja perem prozore i brisem prasinu svaki dan samo da ne mirujem i da mi je mozak necim okupiran dok ona samo ljohne na sofu i gleda u plafon..... Strucna pomoc savjet su itekako potrebni nije vazno u kojem psihickom stanju se nalazimo, bila to depresivnost, anksioznost ili nedaj Boze nesto drugo i nije sramota reci ....Mada je to tabu teba i ljudi to gledaju kao kugu , mene su npr savjetovali da u svom cv-u nikad ne pisem o tome , ali ja to namjerno uradim , jer neke stvari se ne mogu sakriti a i zelim da ljudi znaju da se te stvari mogu prevazici i da se mogu pobijediti....

marina ti si veeeelika hrabrica, svaka ti cas_t.....imas jedan veliki zagrljaj od mene:)))))))))))

Marina...to kod tebe je ja bih rekla PTSP...imas ti kod anksioznog poremecaja raznih pod kategorija...pa treba razluciti...breskva...do depresivne-anksioznosti dolazi tek onda kada je ank. zapustena godinama...ne prepadaj zene :) Ljudi koji su skloni ank. su takve prirode...najcesce jako osjetljivi...pogotovo na tudju nesrecu...sve zivo ih dotice...iako iz vana mogu djelovati ko kamen otporni...a iz nutra se bori njihov ego i superego...a od toga se ne mozes "izlijeciti" sto koka rece...takve si prirode...jednostavno...ti mozes nauciti da kontrolises sebe...da ne dobijas napade panike...i ako ti se i desi...da znas da nije nista strasno...da neces umrjeti i sl...tako naucis zivjeti sa ank....a inace...nema tu carobnog stapica...e sad...ne znam kako je to kod PTSP-a...tu je vjerovatno potrebno pronaci uzrok tj. opet sve prozvakati da mozak postane svjestan da je opasnost prosla

Marina i ja bih rekla da je kod tebe post traumatski stresni sindrom uzrokovan ratnim desavanjima... trauma dozivljena prilikom ranjavanja, sama kazes nisi bila svjesna da se tebi to desava :( To su takvi psiholoski sihološki momenti, stresni događaji koji nadmašuju nasa uobičajeno ljudsko iskustva. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite nakon takvih dogadjaja postaje nesigurna, osjeca opasnost i boji se novih traumatskih zbivanja, te izbjegava situacije, mjesta, ljude i sve ono sto vide kao potencijalnu opasnost. Ovi stresovi ( PTSP ) ne moraju biti posljedica ratnih desavanja samo, mogu biti cak uzrokovani poplavama, pozarima, prometnim nesrecama i sl, mogu biti uzrokovani ljudskom rukom kao u tvom slucaju ( tvoje ranjavanje ) i mnogo je tezi kada je bas kreiran ljudskom namjerom nego li ukoliko se dozivi u nekom drugom navedenom obliku. PTSP cesto prate simptomi anksioznosti i depresije. Zbog nastojanja da izbjegnemo one podrazaje kojih se plasimo dolazi do psihogene amnezije, gubitka pamcenja, koncentracije i sl. Drago mi je sto se sada dobro osjecas, sto si svjesna kako da pomognes sebi ne razmisljajuci ukriznim momentima o tome, vec obavljas druge aktivnosti. Bravo curo :) lahko je pricati ( pa i meni ) nama koji nismo dozivjeli, treba se izboriti satim i ici dalje, nekada sva teorija pada u vodu ukoliko postanemo emocionalno nestabili i ne mozemo pronaci pravi nacin da se izborimo sa tim.

Da ptsp blazeg oblika , + anksioznost ....Anksioznost je stanje straha ili gubitak kontrole nad svakodnevnicom, ne mora znaciti da covjek ako dozivi nesto lose dobije pdts, to se takodje moze dobiti i od lijepih stvari ...sokova prouzrokovanih dobitkom lotam djeteta i sta ja znam....Samo shvatanje situacije je kljucna stvar svega...Npr mojoj seki su odmah konstatovali depresivnu anksioznost ....i da ima jako puno kategorija ali i dosta je do ljudskih karaktera...Ja se sjecam kad sam ostala trudna sa Adijem odem kod dr na razgovor o svemu pa tako i mom anksioznom stanju tad mi je prvi put priznala da onaj dan kad sam dosla nakon sto sam dobila nervni slom, mislila je da se ja nikada necu izvuci iz toga, jer ja sam bukvalno bila ko blank papir...sjecanje me sluzilo do nekoliko godina unazad ....Ona me faktiski bila otpisala ...Mislim nedaj Boze .nikome....Svaki covjek ima strahove , oni koji ih nemaju nisu normalni, ali sve dok se ima kontrola nad strahom i racionlano razmisljanje sve je ok...Vec je proslo par godina i cesto poredim ovo sadasnje vrijjeme sa tim vremenom , sebe i seku jer smo 2 razlicita tipa, ona je isla laganini ka ozdravljenju dok sam ja npr vec kad sam pala na dno kopala i rukama i nogama se vratim na prvobitno stanje...Pdts se kod mene izrazavao npr u snovima , jer ja sam svjesno odbijala sjecanja na taj dan , jednostavno odbojnost prema tome, ali su mi se u snovima javljali i osjecaji i slike...Dok sam isla na terapije imali smo i grupne terapije gdje su dolazili vojnici koji su bili u afganu, Balkanu i moj oblik ptsp se ne moze ni porediti sa njihovim, hb kazem pa kod mene nije bilo tako izrazeno , ali u 99 % slucajeva im je prisutna depresija , anksioznost,..Neki od njih danima nisu znali da su dosli kuci , tako jake prenose su imali ....To je bilo strasno slusati :(((

Marina...naravno da si se izborila...ja ne bih sumnjala u tebe...ne znam...ti si meni anbelivbl :) jaka medic...nisam majkemi znala da si ti pssiholog...jako fino pises ove strucne stvari...tako da te stvarno mogu svi razumjeti...bas mi je drago da te imamo na forumu...sad kad te upeglam...hahahah...iznenadila si me :)jako pozitivno

dadada ne prepadam žene govorimo otvoreno. To su bila jedina predavanja na kojima nisam spavala :D ako mi vjeruješ...imam čak i primjer al neću više :D...

Marina, zeno draga, svaka ti cas_t, bas lijepo sto si svoju situaciju i svoje nekadasnje stanje podijelila sa nama.....mnogi ih je koji ne znaju odakle da krenu i kako da nadjacaju ono sto im se desava, hvala Bogu sada je to iza tebe velikim dijelom, samo naprijed tako snazna i jaka... zivot je nepredvidiv, vremenom ili tonemo ili postajemo kamen i rusimo ono sto nam se cini nemogucim, skidam kapu tako celicnoj zeni. Dadada evo stidim se :))) Hvala, bujrum peglacemo se :)))

Breskva, sa anksioznim osobama moras imati malo drugaciji pristup, ne smijes biti bas uvijek otvorena, jer mi anksiozni se bas svega bojimo. Da samo znas koliko se bojimo depresije i suicidnih misli, sigurno ih ne bi pominjala. Na temi ima cura koje su godinama u ovome, pa jos nijesu depresivne. Neki simptomi depresje i ansksioznosti tacno da se poklapaju, ali to su potpuno dva razlicita poremecaja. Ti si pretpostavljam psiholog, ucila si o ovome, a ja sam to ipak dozivjela, sve, ali bas sve simtome. Nemoj se ljutiti, ali morala sam ti reci, jer si dosta nas prestravila :-)))

Izvinjavam se blurr nije mi to bila namjera htjela sam otvoriti oči ženama koje kriju i potiskuju da im nije ništa. Ne možemo ništa doživjeti na isti način, jer smo svi različiti...Mišljenja sam da stručnjaci mogu napisati neke opće simtome ali nikada ne mogu doprijeti i saznati zaista kako se osjećate. Nisam psiholog ali sve smo morali prečešljati da bi se bavili problematikom kojom se bavimo...svaki put kad se susretnem sa novim djetetom i istom dijagnozom shvatim da pojma nemam i sve moram ispočetka. Jedna metoda ne važi za svako dijete, jedan pristup ne važi za svako dijete tako da je to svaki put iznova učenje.

Ja se bojim svega. Izaci na ulicu, otici u kupovinu, voziti auto, a zamisliet kako mi je ici na posao jer se bojim svega na poslu... U Bosni sam i nekako mogla sve obavljati, ali kad sam dosla u Njemacku, sve s e samo pogorsalo. Uzasno mi je bilo. Dugo sam razmisljala sta mi najvise smeta. I onda sam shavtila. Sto je zivot bio normalniji i bolji, to je mene bilo vise strah. U stvari, strah me bilo da ce se sljedeceg trenutka desiti nesto ruzno i sve ce krenuti po zlu. To mi je ostalo od rata pretpostavljam. Onda sam osjetila neke simptome i imala spontani i otisla doktorici da trazim da mi provjere stitnu zljezdu I stvarno nije bila u redu. Imam Hasimoto sindrom. Od kada uzimam hormone stitne zlijezde, bolje mi je. Puno bolje. Mada i sada vrlo tesko izlazim na kraj sa teskim situacijama, da vas ne tusim,...

Znam, Breskva, da nijesi imala losu namjeru, ali anks je jedno cudno stanje, postajemo preosjetljivi na sve. Naravno da je najbitnije priznati da imas problem i poci kod psihijatra da dobijes smjernice. Isla sam kod vise njih, ali valjda sam se previse edukovala sto se tice ovog problema, pa mi se uvijek cini da me dovoljno ne razumiju i ne mogu pomoci, koliko ja sama sebi. Meni jako puno znace zene sa ovog foruma koje su prosle anks ili je imaju, jer one razumiju

idina mama, dodji na temu ''anksioznost'' pa tamo pisi...Ne tusis ti ni najmanje, nemoj tako misliti! Ovdje ima dosta zena koje su prosle ili prolaze kroz ove strahove koje si ti navela! Nemoj to u sebi drzati i sputavati, trazi pomoc...strucnu!!! Jer, ako budes samo zadrzavala a nigdje ne ispustala onda ces puci po savovima! Dodji na ''nasu temu'' da se tipkamo;))

Blur ne bi se slozila sa tobom sa anksioznima treba bas biti iskren i otvoren jer anksiozno stanje je strah od samih sebe ili nepoznatog, buducnosti, proslosti....Ja sam se godinama patila sa ovim ali dok me nije gola istina zdrmala iz tudjih usta ja se nisam mogla sabrati...Moja psihologinja je sve tapkala okolo, meni je to islo na zivce jer imala sam osjecaj da me ne konta iako je specijalizirala bas za ratne slucajeve, kad mi je stara koja je radila na narkomaniji rekla neke stvari , vjerujes da sam se u roku 5 dana preporodila i krenula na bolje.....Ona gola istina metresnula

BLUR istina je da se mi anksiozni svega bojimo slažem se s tobom ,ali nama treba reći u lice jer moja doktorica nije imala samilost prema meni i rekla mi je da se prestanem sažaljevati,nakon toga sam se grozno osjećala,ali sam se i trznula.Ja pijem ad i naravno rekla mi je da ako nešto nepoduzmem da onda te tablete nemaju nikakve pomoći.