ne bih trekla da smo se udaljili ali istina imali smo manje vrmena za sebe...ja ovo govorim nakon drugog poroda, nakon prvog nismo imali nikakvih promjena...ali sa dvije bebe malo smo se pogubili...i kada je bebi bilo 6-7 mjeseci sjeli smo razgovarali i shavtili da smo izgubili jedno drugo na kratko...i vratili stavri u normal. On je radio 2 posla, ja bial sa dvije bebe bukvalno u kući i dan je bio prekratak da sve stignemo...ak onda smo našli vrijeme za samo svoju kaficu, zajednički doručak, film, muziku, krevet i izlazak. I mislim da treba razgovarati sa partnerom o ovome...ne treba dozvoliti da beba promjeni odnos među vama.

Slazem se sa Hanady. Mi se nismo udaljili ali unatoc brojnim obavezama, izgubili smo sebe i vrijeme. Razgovor i samo razgovor.

nismo se udaljiili, još smo se više zbližili i više vremena provodili zajedno.... obzirom da sam 1 godinu bila kući s bebom i sa mm, to mi je bila jedna od najljepših godina u životu, pored trudnoće.... mi smo imali vremena za nas dvoje.... malena nije bila zahtjevna, noću je spavala i sve je bilo super

ako se uzme u obzir da smo od rođenja malca koji sad ima haman dvije godien izašli samo dva puta, eto jasno je:-)))

moj je prolazio kroz jednu vrstu baby bluesa :) samo bez placa...vidjela sam da je i on pod stresom i da ga puno toga kopka, a valjda nije htio mene opterecivati...sto je prirodno...jer bih ga sigurno tada poslala u mp3....tek kad smo otisli na godisnji...tj. nakon 6 mjeseci mi je priznao, da je i sam bio u "sjebu"..sto je prirodno....ipak na neki nacin izgubis "sebe" tj. "nas"...barem mislis...a kasnije sve to dodje na svoje...dok se ljudi uhodaju...naravno da tu ima i do prirode covjeka...moj je odmah mislio da sve treba na svojoj grbaci da nosi...pa se prepao da nece moci tj. kako ce...dok ga ja nisam malo "isamarala" da dodje tobe...tj da se spusti na zemlju...da nije on jedini koji ce i treba uzdrzavati familiju...muski su puno osjetljiviji nego sto mi mislimo...puno strasljiviji nego mi...kakve njima debuloze kroz glavu prolaze..ma to je strasno...samo razgovor...oni su ko djeca...ako treba i nacrtaj im :)

nakon prvog djeteta jesmo se udaljili,skoro i rastavili iz više razloga; bili smo premladi, nismo imali para,ovisili max. o roditeljskoj pomoći,dijete bilo plačljivo.....drugo dijete nas ponovo zbližilo.

nekih 6 mjeseci nakon poroda nije bilo sjajno,zaista.beba zahtjevna,mi malo znamo o svemu,stalno se svađali...eh sad je opet sve ok,nakon sto sam ja poludila jedan dan i rekla da nisam zadovoljna i da necu da zivimo kao stranci...

Kod nas je to trajalo nekih godinu dana uz povremene svadje dok se jedan dan nismo toliko pokrvili da smo vidjeli kako imamo samo dvije opcije - razvod ili rad na sebi kako bi nam svima bilo bolje. Hvala Bogu, sad smo cak i blizi nego ranije

Potpisujem Hanady. Te stvari ne treba ignorisati nego razgovarati, cesto stvari u braku postanu neka rutina kao, ljudi se previse oslone na onu drugu osobu i misle da je sve ok kad ustvari i nije, ali sve te krize i krizice prodju uz razgovor. Uz brak dolaze i obaveze i nekima se tesko prilagoditi na to sve jer bude kao BUM gdje sam ja hooooooocu mamiiii heheheeh.

ne,uvijek gledamo da uzmemo vremena za sebe..

Nismo se udaljili samo sad to nekako ide na drugi način nego prije rođenja djeteta. Prije smo maštali sad planiramo. Dijete je sastvni dio naših života i uživamo da ga vučemo sa nama gdje god krenenmo. Naša je noć kad uspavamo dijete, tad možemo da nađemo vrijeme za samo naš razgovr, za našu kahfu, sad kahvu i mlijeko za mene:)

da

S prvim djetetom-DA (za to je bilo mnostvo razloga...), s drugim djetetom NE

Fizicki da:)inace smo strasno vezani,tako da nas je dolazak frajera jos vise zblizio:)