upisivanjem na bilo koje aktivnosti za koje pokazuje zanimanje i talenat...sport, muzika, ples, jezici,...

ma ne znam, ja kontam d aje dosta do karaktera dijeteta sa kojim se rodi.

ima sigurni i karaktera, ali se samopouzdanje i gradi...isto kao sto se moze i unistiti

da li se može djetetu usaditi previše samopouzdanja( pogotovo ako nema osnova za to), stalno govoreći djetetu da je najljepše, najpametnije, naj ovo ono, ustvari za diejte je sigurno bolje da ga ima previše nego da manjka, al što mene to nervira kod ljudi oko mene to je moj prpblme:-)))

Nesto najpotrebnije je ogromna kolicina ljubavi prema djetetu, pokazivanje te ljubavi rijecima i postupcima. Najbitnije je poceti time da se dijete ukljuci u pomaganju oko kucanskih poslova time se ono osjeca korisno i sposobno kao i ostali clanovi u kuci, pomoci djetetu da prepozna svoje talente, dozvoliti da proba raznorazne aktivnosti i hobije i bodriti ih u onima za koji pokazu najveci ineres.i u cemu najvise uziva. Pustiti dijete da se bori za nesto sto zeli i da uci na sopstvenim greskama, kroz licni napor i uspjeh gradi vece samopouzdanje. Uputiti djetetu iskrenu pohvalu za nesto dobro uradjeno, jer djeca sliku o sebi najvise formiraju kroz reakcije drugih ljudi, a posebno nas roditelja A osobe sa visokim samopouzdanjem i najmanji neuspjeh mogu tragicno dozivjeti . Ne valja ni manjak, ni visak....

slažem se sa ovim što je medić rekla s tim što smatram da genetika igra glavnu ulogu, kakvi roditelji takva i djeca

Pruziti djetetu puno ljubavi, razumjevanja, njegovati njegovu/njenu osobenost, talenat.

Potpisujem medic nasu. Struka govori iz nje. :)

Ljubavlju. Silnom i bezuslovnom. Prihvatanjem, potpunim i neupitnim. Eto, samo tako. Gledano, jasno, s roditeljske tačke gledišta. I još - neobraćati pažnju na ono što nam se čini kao produkt nedostatka samopouzdanja.

LJubavlju i potsticanjem. I kod hvaljenja treba znati da ne možete dijete hvaliti kako divno pjeva, a ono nema dvije veze sa sluhom.